Vijesti Top vijest
‘Upro je prstom u moje pokojno 16-godišnje dijete, najmlađu žrtvu Ovčare. Sada radi u vukovarskom Komunalcu!’
Moj sin je platio zbog svog oca, zapovjednika Sajmišta. Čovjek koji ga je osudio na smrt i danas je u Vukovaru – kazala je majka i supruga dvojice heroja, Irena Kačić.
Branitelji se prisjećaju Petra Kačića, zapovjednika obrane Sajmišta, dijela Vukovara koji je bio najizloženiji učestalim žestokim pješačkim napadima srpske paravojske i JNA. Prošlo je 25 godina od njegove smrti koja svakako spada u one junačke. Neizostavno uz Petra, misli se vežu za njegovog sina, Igora, dječaka koji je sa 16 godina ponio neslavnu “titulu” najmlađe žrtve Ovčare. Otac i sin, ista obitelj, isti grad, ista sudbina.
Ovo su riječi Irene Kačić, majke Igora, a supruge Petra Kačića:
“Moj suprug je 28.09. ranjen i kao takav nije imao mira. Stalno je dolazio na Olajnicu u sklonište vidjeti kako mu je obitelj i svi ostali, treba li nam što… To sklonište, ne znam koliko znate, čuvala su doslovno djeca, a među njima i moj Igor, tada 16-godišnjak. Prekrasan je bio… Dobro dijete, pristojno, u školi sve petice. Međutim, odrastao je preko noći i postao muškarac, ali i maloljetni branitelj. Bio je, dakako, ponosan na oca koji nas je, unatoč ranjavanju, obilazio. A onda ga je, onako ranjenog, na Olajnici zatekao tenkovski napad. Pričekao je da prođe, a onda je krenuo natrag na Sajmište. Nije primjetio tenk koji je bio skriven u jednom dvorištu. Sasjekao ga je rafal preko pluća. Odvezen je u bolnicu i pokušan operirati, ali nije imalo smisla. Kada sam sa sinom došla do bolnice, rekli su da ne ulazimo jer je sve puno mrtvih koje stavljaju u vreće. Mom mužu su, pak, već pripremili drveni kovčeg – vrlo detaljno se prisjeća mučnih detalja vukovarska supruga i majka. Irena Kačić sasvim jasno i pribrano priča o strašnoj tragediji koja je zadesila njenu obitelj. Mora tako, kaže, jer ako je obuzmu emocije Hrvatska nikada neće doznati za svoje heroje.”
Ostala sam u skloništu s troje djece, Igorom i njegovom sestrom blizankom i još jednom kćerkom. A onda je došla vojska… Nismo se dali u ruke vojsci nego smo spas potražili u bolnici. Međutim, vojska je došla i tamo. Htjeli su nas odvesti u Velepromet s ostalima, ali je dr. Bosanac to spriječila i ostavila nas u bolnici. Smatram to srećom, jer iz Veleprometa je malo tko izašao živ. A tada je u bolnicu stigao Šljivančanin okružen domaćim četnicima – sjeća se Irena trenutka odvajanja od svoga sina i njegovog zadnjeg pogleda:
– Počelo je odvajanje. Mnogi maloljetni dječaci i borci poput Envera Arnautovića su, srećom, pušteni. Međutim, meni su Igora istrgli iz ruku. Imao je ruksak s nešto malo stvari, sjećam se i da sam mu dala nešto novaca… Rastali smo se uvjereni da ćemo se opet sresti… Pitala sam Šljivančanina zašto ga vode, gurala mu Igorovu zdravstvenu iskaznicu i tvrdila da je dijete, ali on je grubo rekao kako će provjeriti. Odveli su ga i ja sam od jednog čovjeka doznala da su prvo bili u vojarni, pa na Veleprometu, a onda Ovčara. Nakon te informacije, ponadala sam se da je živ. A onda, šok. Moj Igor je bio u skupini koju su htjeli pustiti. Međutim, naš susjed koji je živio u našoj blizini i koji je bio par godina stariji od Igora, pokazao je prstom na mog sina i rekao: njega ne puštajte! Moj Igor je nakon toga ubijen. Platio je zbog svog oca, velikog zapovjednika. Zamislite… Da nije bilo Pere Akida koji je spriječio puštanje mog sina, ja bih danas imala njegove unuke. Da, nemojte se čuditi! Znam tko je upro prstom umog sina, a znam i još nešto. Pero Akid i dan danas radi u vukovarskom Komunalcu.
Život nekako ide dalje… Imamo krov na glavom, ne stojimo loše ni financijski. Ali, tko mi može nadoknaditi supruga i moje dijete koje je posve nedužno, samo zato što je sin branitelja, ubijeno na mučki način? Nitko… – završila je Irena koja je napomenula da svake godine obavezno posjećuje svoj grad i pritom obavezno zastane pred spomenikom koji prkosno stoji nasred Vukovara: spomenik njenih najmilijih koji je nazvan “otac i sin”. – rekla je Irena.
Ovo su riječi Irene Kačić, majke Igora, a supruge Petra Kačića:
“Moj suprug je 28.09. ranjen i kao takav nije imao mira. Stalno je dolazio na Olajnicu u sklonište vidjeti kako mu je obitelj i svi ostali, treba li nam što… To sklonište, ne znam koliko znate, čuvala su doslovno djeca, a među njima i moj Igor, tada 16-godišnjak. Prekrasan je bio… Dobro dijete, pristojno, u školi sve petice. Međutim, odrastao je preko noći i postao muškarac, ali i maloljetni branitelj. Bio je, dakako, ponosan na oca koji nas je, unatoč ranjavanju, obilazio. A onda ga je, onako ranjenog, na Olajnici zatekao tenkovski napad. Pričekao je da prođe, a onda je krenuo natrag na Sajmište. Nije primjetio tenk koji je bio skriven u jednom dvorištu. Sasjekao ga je rafal preko pluća. Odvezen je u bolnicu i pokušan operirati, ali nije imalo smisla. Kada sam sa sinom došla do bolnice, rekli su da ne ulazimo jer je sve puno mrtvih koje stavljaju u vreće. Mom mužu su, pak, već pripremili drveni kovčeg – vrlo detaljno se prisjeća mučnih detalja vukovarska supruga i majka. Irena Kačić sasvim jasno i pribrano priča o strašnoj tragediji koja je zadesila njenu obitelj. Mora tako, kaže, jer ako je obuzmu emocije Hrvatska nikada neće doznati za svoje heroje.”
Ostala sam u skloništu s troje djece, Igorom i njegovom sestrom blizankom i još jednom kćerkom. A onda je došla vojska… Nismo se dali u ruke vojsci nego smo spas potražili u bolnici. Međutim, vojska je došla i tamo. Htjeli su nas odvesti u Velepromet s ostalima, ali je dr. Bosanac to spriječila i ostavila nas u bolnici. Smatram to srećom, jer iz Veleprometa je malo tko izašao živ. A tada je u bolnicu stigao Šljivančanin okružen domaćim četnicima – sjeća se Irena trenutka odvajanja od svoga sina i njegovog zadnjeg pogleda:
– Počelo je odvajanje. Mnogi maloljetni dječaci i borci poput Envera Arnautovića su, srećom, pušteni. Međutim, meni su Igora istrgli iz ruku. Imao je ruksak s nešto malo stvari, sjećam se i da sam mu dala nešto novaca… Rastali smo se uvjereni da ćemo se opet sresti… Pitala sam Šljivančanina zašto ga vode, gurala mu Igorovu zdravstvenu iskaznicu i tvrdila da je dijete, ali on je grubo rekao kako će provjeriti. Odveli su ga i ja sam od jednog čovjeka doznala da su prvo bili u vojarni, pa na Veleprometu, a onda Ovčara. Nakon te informacije, ponadala sam se da je živ. A onda, šok. Moj Igor je bio u skupini koju su htjeli pustiti. Međutim, naš susjed koji je živio u našoj blizini i koji je bio par godina stariji od Igora, pokazao je prstom na mog sina i rekao: njega ne puštajte! Moj Igor je nakon toga ubijen. Platio je zbog svog oca, velikog zapovjednika. Zamislite… Da nije bilo Pere Akida koji je spriječio puštanje mog sina, ja bih danas imala njegove unuke. Da, nemojte se čuditi! Znam tko je upro prstom umog sina, a znam i još nešto. Pero Akid i dan danas radi u vukovarskom Komunalcu.
Život nekako ide dalje… Imamo krov na glavom, ne stojimo loše ni financijski. Ali, tko mi može nadoknaditi supruga i moje dijete koje je posve nedužno, samo zato što je sin branitelja, ubijeno na mučki način? Nitko… – završila je Irena koja je napomenula da svake godine obavezno posjećuje svoj grad i pritom obavezno zastane pred spomenikom koji prkosno stoji nasred Vukovara: spomenik njenih najmilijih koji je nazvan “otac i sin”. – rekla je Irena.
