Uređuje avion kao spomen-obilježje Domovinskog rata

Klobučar (65) je duboko utisnuo svoj trag u povijest osječkog zrakoplovstva Poznavateljima zrakoplovstva u Osijeku, ali i mnogo šire, nije potrebno posebice predstavljati Josipa Klobučara. Uz legendarne Stipu Radića i tragično preminulog Miju Bana, svojim se životnim opusom Klobučar odavno uvrstio u tercet najboljih osječkih pilota, posebice u sportskom zrakoplovstvu. No, kako je recesija sasvim uništila taj sport, pa se o nekad brojnim natjecanjima zrakoplovaca, jedriličara pa i padobranaca sada priča s nostalgijom, i podsjećanje na karijeru Josipa Klobučara budi brojne uspomene. Rođen je 13. ožujka 1948. u Velikom Rastovcu nedaleko od Orahovice, u Osijeku se nastanio 1959., završio Srednju poljoprivrednu školu (pokušao studirati ekonomiju, ali…) i od 1970. do 1979. bio je zaposlen u Elektroslavoniji. Početkom šezdesetih godina život mu se sasvim promijenio kad se počeo baviti zrakoplovstvom, prvo kao modelar, pa padobranac, te pilot jedrilice i konačno aviona. Od prvog dana to ga je sasvim zaokupiralo, stekao je dozvolu profesionalnog pilota, uslijedilo je razdoblje ('79. – '97.) rada kao pilot u Privrednoj avijaciji Osijek, da bi, nakon dvogodišnjeg zaposlenja u Geodetskom zavodu Osijek, u istom statusu, 1999. umirovljen. Letačka karijera naglo je završena 2001. kad je doživio moždani udar. Opus sportskog pilota u Josipu i ponos i emocije: - Pa, sjećaš se, Aeroklub Osijek bio je jedan od najboljih u bivšoj Jugoslaviji, po motornom letenju svakako najbolji (misli na Radića, Bana i sebe, dakako, ali i još dosta kolega pilota iz kluba, nap.a.). Sada su neka druga vremena, natjecanja sportskih pilota u Hrvatskoj više nema, aktivni su donekle još padobranci, modelari... Priznat će da ni to “nekad“ nije uvijek bilo idealno, znalo je doći do trzavica, ali sad je to već davna prošlost. - Bili smo društvo, letjelo se ili skakalo iz zadovoljstva. Članovi Kluba nisu dobivali nikakve novce, važilo je pravilo da su oni aktivniji članovi dobivali i više prilika za letenje i skakanje jer su to zaslužili. Na natjecanja se odlazilo sukladno uspjesima iz prethodne godine, ovisno i o raspoloživim financijskim sredstvima. Stipe, Mijo i ja bili smo konkurenti, ali jedan drugom nismo mogli utjecati na rezultate. Zajednička vam je bila strastvena ljubav prema letenju? - Slično je to kao i u drugim aktivnostima, zanimanjima i/ili sportovima. Prvo to bude inicijalna iskra, koja s vremenom prijeđe u strast. Kad je zrakoplovstvo u pitanju, neopisiv je taj lijep, nesvakidašnji osjećaj slobode. Ukažu vam se i prekrasni vidici, teško da će netko baš točno definirati tu ljubav. Ne bih se razmetao frazama, jer sam i ja doživljavao kao i većina ostalih ljubitelja zrakoplovstva. Istina, postoji i ponekad i ona druga, ne baš ugodna strana, osobito kada vam je to zanimanje. Skakanje padobranom sam volio kao sport, a letenje i kao posao. Jer, radeći u Privrednoj avijaciji imao sam raznih iskustava, primjerice na prskanju poljoprivrednih kultura na tek 2 - 5 metara iznad zemlje ili zamagljivanju komaraca kojih desetak metara iznad zgrada, sigurno je najteži oblik letenja, ali i snimanju tla iz zraka većinom s velikih visina, do 5.000 metara. Kad pokušava sažeti ono što mu je donijela karijera pilota, Josip će postat pričljiviji: - Zrakoplovstvo mi je donijelo puno toga u životu, od zadovoljstva preko sporta u kojem sam postigao zapažene rezultate i proputovao “pola svijeta“, pa do činjenice da sam kao profesionalni pilot radio ono što volim i pritom osigurao pristojnu egzistenciju. Bio sam, k tomu, i nastavnik-instruktor letenja. Od posebnosti bih istaknuo da sam prvu medalju osvojio kao padobranac, još 1972. kad je osječka ekipa (Ebner, Babić, Štajner i Klobučar) u Bitoli na omladinskom prvenstvu bivše države osvojila treće mjesto u grupnom skoku na cilj, a zauvijek ću pamtiti četiri slijetanja u “ništicu“ na Prvenstvu Slovenije, kao i samo 18 kaznenih bodova u vremenskoj točnosti u preciznom letenju u Fort Worthu. Ovo je mjesto i za isticanje Klobučarovih najznačajnijih sportskih dosega koji su ga uvrstili u spomenuti tercet najboljih Osječana. - U vremenu od 1972. do 2001., nakon padobranstva, leteći kao pilot u sportskim avionima, osvojio sam 25 zlatnih, 29 srebrnih i 25 brončanih medalja te 51 pokal! Jednom sam nastupio za bivšu državu (u Solunu, na Balkanijadi, 1989.), a deset puta bio sam reprezentativac samostalne Hrvatske. Pod hrvatskim barjakom natjecao sam se na SP-u, EP-u i/ili Svjetskim zračnim igrama (precizno letenje). Bio sam i prvak Balkana u rally letenju u Solunu, kao i šestoplasirani u preciznom slijetanju i 24. na svijetu u ukupnom poretku u Cordobi. Klobučar se, na domaćoj sceni, okitio i naslovom prvaka Jugoslavije u disciplini vremenska točnost – rally, prvaka Hrvatske u preciznom letenju, bio je pobjednik na nekoliko memorijalnih natjecanja u bivšoj državi, a ponosi se i činjenicom da je šest puta bio prvak Aerokluba Osijek čiji je član od 1962. godine. U sveukupno šest tisuća sati (ili 250 dana) provedenih kao pilot u zračnim prostranstvima (posljednji potkraj listopada 2001.), Klobučar s ponosom ima upisano i vrijeme Domovinskog rata, od 1991. do 1993.: - Rat sam doživio kao svoju obvezu, napadnuti smo, trebalo se braniti - priča. - Bio sam dragovoljac, bez razmišljanja sam, kao i dobar dio mojih kolega pilota i aviomehaničara iz Privredne avijacije i Aerokluba Osijek, stupio u ZNG kad je to trebalo. No, volio bih da napišeš samo to da sam bio i u tom morbidnom vremenu pilot u SZV Osijek i - ništa više. U životu se, inače, nikad nisam bavio politikom, a od Domovinskog rata se nisam ničime okoristio, osim onoga što mi pripada. Sretan sam zbog toga i mirno spavam, ali nisam sretan zbog puno toga što se oko mene zbiva, kako su neki ljudi iskoristili taj rat i što su napravili s Hrvatskom. Klobučar je aktivan u pokušaju da ratno djelovanje osječkih zrakoplovaca bude trajno obilježeno. - Trenutna mi je okupacija uređenje aviona AN-2 koji je sudjelovao u Domovinskom ratu, pa da ostane kao spomen-obilježje na ulazu u Zračnoj luci Čepin. Da Josip ne može bez “visina”, dokaz je i njegova preokupacija na sistematiziranju povijesti osječkog zrakoplovstva. - Nakon oporavka ponovo sam se uključio u rad uprave AK sve do unatrag dvije godine, dok je još trebalo pripremajući zadatke i sudivši na natjecanjima, ali i u Geodetskom zavodu oko zrakoplovne papirologije što mi je puno pomoglo kao dodatna terapija, na kraju - razgovora kaže Josip. – Povremeno, tu i tamo, odem na neki let s kolegama pilotima, ali sada kao putnik samo s nakanom da vidim što se gradi u gradu i okolici. Uz to, počeo sam pisati kronologije. Prvo o mom životnom putu; načinio sam svoj zrakoplovni portret; napisao brošuru AK Osijek prigodom 80. obljetnice; o Privrednoj avijaciji Osijek; te o Osijeku, gradu u kojem nisam rođen ali ga neobično volim, kao i o rodnom Velikom Rastovcu - zaključio je Klobučar.