Ustaše i partizani se svađaju a četnici kolo vode

Od predizborne kampanje do rasprave u Sabornici, preko specijalnog medijskog rata, čuju se samo rasprave o fašizmu i komunizmu, osudi ili veličanju dva totalitarna režima, ali nigdje ni riječi ni slova o velikosrpskom hegemonizmu koji već cijelo stoljeće ubija i razara hrvatski narod. Gdje su iz rasprave nestali četnici i zločini koje su oni počinili u 2. svjetskom i Domovinskom ratu? Raspravlja li se zapravo uopće o Domovinskom ratu ili ga jednostavno treba zaboraviti kao da ga nikad nije ni bilo, a kunemo se svi kako je on temelj hrvatske države? Ne mislim da su rasprave o ustašama i partizanima nepotrebne, dapače itekako su potrebne radi konačne povijesne istine kao temeljnog preduvjeta nacionalnog jedinstva, ali nemojmo zaboraviti kako polazišna točka svehrvatske tragedije nije ni 1941. ni 1945. nego 1918. godina prošlog stoljeća i ta tragedija traje sve do danas. Najtragičnije od svega je to što se o četničkim zločinima u Domovinskom ratu stidljivo ili gotovo nikako govori u široj javnosti . U najavi (konačnog) zakona o lustraciji, potpredsjednik Sabora Tepeš kaže kako ne vidi razloga zašto ne bismo lovili komunističke zločince po uzoru na Izrael koji lovi naciste i u poodmakloj dobi. Slažem se u potpunosti s tim ali pitam zašto ne bismo usput lovili i četnike koji ne da nisu u poodmakloj dobi nego su vrlo aktivni, živahni i sustavno se podmlađuju. U Srbiji postoji nekoliko vojnih kampova za obuku mladeži u koji odlaze djeca srpske nacionalnosti, a hrvatski su državljani i žive u Hrvatskoj. O tome se slabo piše, još slabije govori ali to nije nimalo bezazlena pojava. K tome treba pridodati i sustav obrazovanja koji (još uvijek) na području oslobođenom mirnom reintegracijom omogućava obrazovanje po posebnom programu, na jeziku i pismu države agresora na Hrvatsku. Kako rastu ta djeca rastu i međunacionalni sukobi na tom području, točnije samo se obnavljaju jer nikad nisu ni prestali, a prestali nisu jer se zločinci nisu priveli pravdi nego slobodno žive pokraj svojih žrtava. Nedavni incident u Vukovaru, premlaćivanje hrvatskog mladića u od strane srpskih huligana i pucanje istih iz vatrenog oružja po prolaznicima, samo je vrh ledene sante. Ali zbog toga se ne prekida sjednica Sabora i ne vodi se rasprava o tome kao što se raspravljalo o kapi koju je ministar kulture nosio prije 22 godine. O tome šute i mediji isto kao što šute o proslavi pravoslavnog badnjaka u Borovu selu na kojoj se slavi i veliča četništvo u tolikoj mjeri da im i u Srbiji zavide. Ali zato daju ogroman prostor mladiću srpske nacionalnosti kad dobije batine u Okućanima puštajući svoje omiljene pjesme u kafiću. Po slici sa društvene mreže na kojoj taj mladić svira harmoniku u društvu žene s četničkom kokardom na glavi nije teško zaključiti o kakvim se pjesmama radi. Kad smo već kod pjesama onda se prisjetimo i proslave srpske nove godine kad su nam četnici doslovno vodili kolo i to usred Zagreba. Srpsko narodno vijeće, financirano iz hrvatskog državnog proračuna organiziralo je tom prigodom i proslavu svoje obljetnice, a veselje je popraćeno svirkom orkestra Jandrino jato, inače službenim vojnim orkestrom vojske takozvane srpske krajine u vrijeme agresije na Hrvatsku. Na okupiranim područjima popularnost im je bila velika zahvaljujući bogatom repertoaru četničkih borbenih pjesama u kojima se poziva na obranu krajine od ustaša, kojeg ni danas nisu bitnije mijenjali. Na zabavi se našla sva krema srpske scene u Hrvatskoj, među ostalima i Milorad Pupovac zastupnik u Hrvatskom saboru, urednici i novinari Novosti, glasila koje se također financira hrvatskih poreznih obveznika i nekažnjeno se izruguje hrvatskoj državi. Nije tu zabavu propustio ni Profirije, episkop srpske pravoslavne crkve i mitropolit zagrebačko ljubljanski koji i inače voli zapjevati četničke pjesme, ali to se skriva od javnosti. Lokalna televizija koja je to objavila kažnjena je privremenim oduzimanjem koncesije uz obrazloženje kako urednik objavom te snimke širi govor mržnje. Na pitanje postavljeno o kakvom se govoru mržnje radi gospođa cenzorica odgovara da se time šalje uznemiravajuća poruka građanima kako ne žive u sigurnoj zemlji. Gospođa je u medijima prikazana žrtvom zlostavljanja prosvjednika koji su se okupili reći joj što misle o njenom radu, iako je zapravo trebala dobiti kaznenu prijavu zbog povrede slobode izražavanja misli. O četnicima i životu u sigurnoj zemlji prije dvije godine oglasila se i SOA kad je u službenom izvješću upozorila na opasnost aktiviranja četničkih organizacija. Citiram: „I dalje su aktivne organizacije i pristaše četničkog pokreta u državama okruženja i šire. Pri tome postoje kontakti i prema istomišljenicima u RH te prema ostalim organizacijama i pojedincima s velikosrpskih ideoloških pozicija.“ Politika svih vladajućih garnitura u posljednjih 15 godina velikim dijelom zaslužna je za sve navedeno, iako je spomenutu tek nekoliko primjera. O svim apsurdima kojima smo svjedočili i ulozi političara u njima morala bi se napisati cijela knjiga. Upravo ti političari danas najglasnije viču o ustašama i neofašizmu koji se navodno pojavio u Hrvatskoj dolaskom nove vlasti ne bi li na taj način prikrili svoje prikrivanje četništva. Njihov vječni (nekima čak i koalicijski) partner Pupovac ponovno pokreće priču o ugroženosti Srba kao i početkom 90-tih kad je „ugroženost“ bila glavni izgovor za četnikovanje. Krajnje nam je vrijeme zauvijek se obračunati s četnicima i osloboditi Hrvatsku od bilo kakvog njihovog djelovanja, a za to ne trebamo čekati lustraciju. Za početak dovoljni su nam zakoni koje već imamo samo ih već jednom počnimo provoditi. Nemojmo nasjedati na propagandu medija i političke spinove kako nas u tome priječi Abolicija odnosno Zakon o općem oprostu jer njime je amnestirano samo sudjelovanje u oružanoj pobuni, ali ratni zločin i daljnje neprijateljsko djelovanje nije.   Jasna Dautanac