USTAŠE NA ‘ODREĐENO VRIJEME’: Mesić, Kotromanović, Fred Matić, Grbin… (VIDEO)

Što bi, dakle, bilo zajedničko navedenim osobama koje su na kratko zabljesnule "ustaškim ispadima"? Svakako, emotivni element koji se dogodio, što pod alkoholom, što pod razdraganom i euforičnom prohrvatskom atmosferom. No, to dovodi do samo jednog zaključka... Ako se vodimo za onom "što trijezan misli, to pijan govori", pod ustašku bi kapu mogli strpati veći dio hrvatskog naroda koji se na svadbama raspojasa upravo na hvalospjev Francetiću, Juri i Bobanu... Za zabranjeno voće kaže se da je najslađe. Jedno od tih zabranjenih delicija je i “isticanje ustaških simbola”, kao i opjevavanje takvih pjesama. Činjenica je da se takvog voća ljudi laćaju kad ih obuzmu emocije, a to se naročito događa s kapljicom više, baš kao što nam je to dokazao Peđa Grbin. Iako “Čavoglave” ne treba kvalificirati kao “ustašku pjesmu”, niti se radi o zabranjenom voću, u svijetu i demagogiji koju slijedi Peđa Grbin, “Čavoglave” su pjesma koju bi trebalo zakonom zabraniti, a izvođača i štovatelje istog – najstrože sankcionirati. Ipak, runda za rundom i nezaustavljiva rijeka alkohola, u Grbinu je probudila “malog ustašu” koji je, pridržavajući se za šank, u vrlo lošem tonalitetu pjevao “Za dom, spremni… U Zagori, na izvoru, rijeke Čikoleeee”… Bilo je dovoljno da se Peđa drugi dan medijima ispriča nazvavši se “pijanom budalom” i njegovi su “ustaški grijesi” pali u zaborav. Jednako tako, pod alkoholom su kočnice otpustili Ante Kotromanović i Fred Matić koji su se 1998. godine u Vukovaru razgalili na “Juru i Bobana” te na sav glas pjevali o poglavniku. No, kako se čini, ova “privremena ustaštva” pojedincima budu brzo oproštena, a “Novostima” i sličnim medijima – nezanimljiva. “Ustaša na određeno vrijeme” bio je i Stipe Mesić koji je 1992. godine u Australiji 10. travnja nazvao pobjedom Hrvata. Svoj “ustaški govor”, Mesić je naciji opravdao riječima “ne sjećam se”, a danak su platili novinar i urednik Dnevnika koji su istog trena smijenjeni… Što bi, dakle, bilo zajedničko gore navedenim osobama koje su nakratko zabljesnule “ustaškim ispadima”? Svakako emotivni element koji se dogodio, što pod alkoholom, što pod razdraganom i euforičnom prohrvatskom atmosferom. No, to dovodi do samo jednog zaključka… Ako se vodimo za onom “što trijezan misli, to pijan govori”, pod ustašku bi kapu mogli strpati veći dio hrvatskog naroda koji se na svadbama raspojasa upravo na hvalospjev Francetiću, Juri i Bobanu… Sasvim je realno onda zapitati se koliko je ispravno braniti nešto što većina hrvatske nacije ne smatra lošim i sramotnim? I koliko je fer tjerati narod da svoje emocije izrazi samo kad ih okuraži alkohol? Je li fer da se zbog svoje sklonosti i pritajene ljubavi – ispričavaju? I u konačnici, je li moguće da na tisuće i tisuće Hrvata u svojoj sklonosti griješi? Unatoč svemu, ustaška kapa mogla bi doći glave samo jednog političara: Zlatka Hasanbegovića. Za njega ne vrijedi ni mladost, ni ludost, ni činjenica da fotografija na kojoj, navodno, nosi ustašku kapu, datira iz 1993. s jedne proslave 9. bojne HOS-a. On nije smio biti euforičan, nije smio biti u zanosu jer se našao u društvu dokazanih heroja Domovinskoga rata. Odnosno, smio je, ali zato ne bi trebao biti ministar. Za razliku od Mesića koji je uspio biti i predsjednik. A bio je ustaša. Iz najprljavijeg mogućeg razloga – ispisivanja čekova australskih Hrvata koji su završili u džepu njegova sakoa. Podsjetimo se na “ustaški moment” Ante Kotromanovića i Predraga Matića: