Utopijska varijanta hrvatskog idealizma

Potrebno buđenje iz sna Trgovanje pod svaku cijenu i bez osnovnih političkih, društvenih, svjetonazorskih i sličnih kompatibilnosti ima isključivu i jedinu namjenu – ostati na vlasti makar i po cijeni pražnjenja i nestanka Hrvatske. Brisanje političkih i inih različitosti i pritom potpuno zanemarujući bilo kakve ozbiljne kriterije, osim stranačke pripadnosti, malo tko razuman i dobronamjeran u Hrvatskoj može prihvaćati i mirno promatrati. Privid stvarnosti u Hrvatskoj i vremena koje stoji, nažalost nije stvarnost, jer vrijeme i dalje odlazi, a s njim odlazi i najvrjednije što imamo. Zato je hrvatskoj stranačkoj, političkoj, znanstvenoj i ukupnoj javnosti potrebno konačno buđenje iz sna, micanje iz isključivih stranačkih okvira, promišljanje bez stranačke determinacije, uvjetovanje općih interesa, nasuprot političke/stranačke sebičnosti i usvajanje postupanja prema potrebama ukupne hrvatske populacije. Pomaci se stidljivo uočavaju u porastu bunta protiv osrednjosti, djelovanja izvršne vlasti, stranačkog postavljanja bez kriterija, poslušnosti i svega što su nam stranačke vojske i njihovi zapovjednici nametnuli u ovih već dugih više od 20 godina. Gotovo je moguće predvidjeti nastavak protestnog trenda u uvjetima anketnog potvrđivanja premijera kao najnegativnijeg političara u Hrvatskoj, gotovo dvotrećinskog nepodržavanja Vlade i gotovo 70 postotnog izjašnjavanja o lošem smjeru kojim zemlja ide. Izračun vjerojatnosti, prema tim pretpostavkama, prema trendu jačanja Živog zida, djelomično i Mosta, i prema osnovnim zakonitostima i logici gubitka podrške u drugom dijelu mandata uglavnom svih vlada, za nove redovite ili izvanredne izbore, potvrđuje kako je priči kraj već nakon prve godine mandata. Svako zamatanje ovakve slike u celofan udivljenog Vladinog ili stranačkog okruženja ili majstora „kontanja”, pogotovo na javnoj sceni, dodatno pogoršava trendove i jača bunt protiv uspostave. Pritom nisu neprijatelji graditelji i donositelji iskrivljene slike, nego objektivni analitičari i donositelji stvarnosti, iako njihova elementarna lojalnost nikad nije niti bila upitna. Zbog svega navedenog, zbog ukupne blagdanske atmosfere i jednostavnijeg obraćenja u njoj, zbog demografskog nestanka i pražnjenja zemlje, zbog svih ovršenih, blokiranih, nemoćnih, nezaposlenih i svjesnih ljudi, navest ćemo i novogodišnje želje. Redoslijedom kojim bi to najveći dio hrvatske populacije idealistički želio: ‘Naša je obveza i dužnost…’ 1. Isprika. Previše je vremena prošlo i predugo se mirno promatrala izmjena vlasti s gotovo nikakvim razvojnim pomacima, jer su uvijek interesi stranaka i njihovih vojski bili primarni. Isprika vodećih ljudi vodećih stranaka najmanje je što je moguće nakon svega učiniti. Neka ovo bude najava konačno objektivnog sagledavanja dosadašnjeg postupanja i iznutra. Možda će se i drugi ohrabriti. „Vrlo sam zabrinut negativnim demografskim trendovima i odlaskom naših mladih ljudi u potrazi za boljom nadom i životom izvan Hrvatske. Naša obveza je i dužnost prema narodu i budućim generacijama omogućiti ekonomsku stabilnost, političko okruženje koje pruža poslove i karijerne mogućnosti jednako dobre kao one izvan naših granica. Stoga moramo udvostručiti svoje napore u 2018. godini kako bismo zaustavili te negativne trendove i vratili životnu snagu mladih našoj mladoj Hrvatskoj. U proteklih 28 godina samostalnosti dovoljno smo i vrlo često previše griješili, ali mislim da smo sazrijeli. Došlo je vrijeme da osim sna o samostalnosti Hrvatske sada od nje napravimo državu…” (Brkić, M., nacional.hr, 30.12.2017.). 2. Demokratski izbori u strankama. Objektivno i razumno sagledavanje vlastitih grešaka koje su se izravno reflektirale na vrijednosni sustav hrvatskog društva, gospodarsku stagnaciju, demografski slom i odlazak iz Hrvatske jedini je mogući put prema demokratizaciji i samih stranaka. Kontrolirani postupci izbora i samih kandidata učinili su stranke utvrdama interesnih skupina koje se nadmeću za kontrolu nad strankom pa se time gube svi relevantni kriteriji. Najgore je od svega što se takav model prenosi na sve segmente hrvatskog društva, a posljedice su već nabrojene. Omogućavanje jednostavnijeg ulaza u stranačke izbore, definiranje osnovnih kriterija kandidata po univerzalnim vrijednostima, napuštanje biranja samo jednog kandidata, otvorena i korektna rasprava kroz dokazivanje znanja i sposobnosti, napuštanje stranačkog centralizma, micanje podaničkog ponašanja i atmosfere i slično bit će najveći doprinos razvoju hrvatskog društva i gospodarstva. 3. Promjena izbornog sustava. Postojeći je izborni sustav s ovakvim izbornim jedinicama i nekonzistentnim biranjem manjinske i iseljeničke populacije već dugo vremena u svojoj osnovi protuustavan. Nametanje i svjesno nezasluženo usmjeravanje pojedinaca u Sabor (potom i na funkcije u njemu) s manjinskih lista i s pozicija na listama, zadržava vječne zastupnike bez elementarne hrabrosti za promjenama. Izbore, zapravo, provode stranke postavljanjem stranačkih spavača na pozicije na listama, a birači u takvom modelu, zapravo, samo tehnički zaokružuju ranije izabrane. To nisu izbori, niti je to demokracija, to je bezkriterijsko postavljanje podobnih i poslušnih, a refleksija je tog na sve djelatnosti u zemlji, dok je posljedica osrednjost, stagnacija i jednostavnije vraćanje u prošlost. Osnovni bi zadatak vodećih stranaka u državi trebala biti upravo promjena izbornog sustava, žele li svojim djelovanjem pokazati put ostalim društvenim segmentima ili pak pojedincima. Zanemare li osnovni zadatak, uvjerit će nas kako im do napretka zemlje uopće nije stalo i morat će se suočiti s jačanjem političkog bunta i referendumskim izmjenama izbornog sustava. Hrvatska na demografskom rubu 4. Raspisivanje novih izbora. Stabilnost Vlade koja ovisi o zdravlju i fizičkoj spremi jednog ili dvojice zastupnika u politički potpuno nekonzistentnoj koaliciji, osim što potvrđuje sebični interes ostanka na vlasti interesnih stranačkih skupina, također izravno razarajuće utječe na društveni vrijednosni sustav i napuštanje zemlje. Nakon svih promjena koalicija, premijera i vlada, potpuno je jasno kako najnovije slaganje ne odražava političko izborno izjašnjavanje jer šalje vrlo lošu poruku hrvatskim glasačima. Nije nas briga za Vaše stavove, nego primarno za našu stabilnost. Novi su izbori ovakvoj Hrvatskoj jako potrebni, ali kroz izmijenjeni izborni sustav i s programski jasnom nacionalnom razvojnom strategijom. 5. Slaganje Vlade po stručnosti, a ne stranačkoj isključivosti. Rad u Vladi trebao bi biti zasnovan isključivo na stručnosti i spoznajnoj posebnosti, a ne na stranačkim nagrađivanjima prosječnih sljedbenika velikih stranačkih vođa. Upravljanje sustavima pretpostavlja iskustvo, širinu, snagu odlučivanja, mogućnost analitičke pripreme te analitičkog razumijevanja i postupanja, intelektualnu snagu, osobnu čvrstinu i elementarnu hrabrost i slično. Dolazak Hrvatske do demografskog i gospodarskog ruba ne ostavlja nam previše mogućnosti, a opće nezadovoljstvo (gotovo 70 posto ispitanika misli kako Hrvatska ide u krivom smjeru) potvrđuje potrebu novog slaganja Vlade prema navedenim kriterijima. Želi li se dobro zemlji koju vodiš. 6. Definiranje i javno usvajanje temeljne hrvatske razvojne strategije. Usprkos brojnim granskim i nižeg reda veličine značenja postojećim strategijama, pravu temeljnu, usklađenu, razvojnu strategiju Hrvatska do dan danas nema. Zato i ne znamo što su nam prioriteti, kuda idemo, što želimo, na koji način to želimo i s kojim ljudima to želimo. Takva je strategija u našoj političkoj raznolikosti baziranoj na povijesnim svrstavanjima objektivna nužnost, a pogotovo je nužnost njezino postavljanje u ustavni zakon kao obaveza svim političkim opcijama koje će obnašati vlast u budućnosti. 7. Postavljanje gospodarstva i stanovništva u funkcionalni odnos. Gospodarski modeli, koncepcije, programi, projekti i slične frazeološke mantre uvijek su u suvremenoj Hrvatskoj izostavljale stanovništvo, ljudski potencijal, populaciju ili kako već nazvali ključni faktor svakog društva, prostora i svih djelatnosti. Bilo je to svjesno, s tek malim naznakama nepoznavanja temeljnog funkcionalnog odnosa između stanovništva i gospodarstva, a posljedice takvog pristupa promatramo danas u silnom prirodnom padu i još silnijim odlascima mladih iz Hrvatske. Glavni problem većine djelatnosti danas u Hrvatskoj i Europi postaje nedostatak radne snage; razumljivo jer se nikad nije niti planirala u isključivoj imigracijskoj varijanti dohvaćanja jeftine radne snage. Jeftine za korporacije, ali i te kako skupe za socijalne programe zemalja useljavanja. Stanovništvo treba biti u temelju gospodarskog razvoja Hrvatske. Zemlja koja nestaje… 8. Iseljeništvo uključiti u ukupni život matične zemlje. Danas Hrvata po objektivnim procjenama ima više izvan Hrvatske i čine ukupno hrvatsko bogatstvo u svakom smislu. Hrvatsko je iseljeništvo temeljni potencijal demografske, gospodarske i svake druge revitalizacije Hrvatske pa bi se i svi granski modeli revitalizacije trebali zasnivati na cjelokupnom hrvatskom populacijskom potencijalu. Zato bi uključivanje hrvatskog iseljeništva u sve društvene, političke, prostorne i razvojne oblike djelovanja u Hrvatskoj trebalo biti među ključnim točkama osnovnog strateškog dokumenta RH. 9. Jasno postaviti osnovni državni identitet. Teritorij (uključujući i akvatorij), granice i stanovništvo temelj su tog identiteta i oko toga kompromisa i političkog neslaganja ne bi trebalo biti, želi li se u okviru različitih stranačkih i političkih opcija djelovati u interesu ukupne hrvatske populacije. 10. Demografski potencijal kao temelj domovinske sigurnosti. Aktualna bi, ali i svaka nadolazeća Vlada trebala prihvatiti kako su u hrvatskom društvu najvažnija djeca, a ukupno stanovništvo zalog domovinske sigurnosti. Želje, idealizam, potrebe ili samo blagdansko razmišljanje o zemlji koja nestaje i u koju mladost sve manje vjeruje? Stjepan Šterc / 7Dnevno.hr