Uz dvadeset i sedmu obljetnicu Hrvatske Republike Herceg Bosna

Nema ravnopravnosti i jednakosti naroda u slojevitim zajednicama bez označenog nacionalnog teritorija, na kojem je ustrojena sva politička i vojna struktura dotične narodnosne skupine. Narod koji nema nacionali entitet ograđen granicama, isto je kad i čovjek nema kuće. Narod bez vlastitog entiteta je beskućnik. Narod koji nema svoj nacionalni entitet znači da je porobljen, da nije slobodan, da je okupiran. A narod bez slobode, narod u sužanjstvu ili u porobljenosti, ima neotuđivo pravo na stvaranje, ili ponovno oživljavanje svog ukinutog mu, ili nepriznatog entiteta. Kao što svaki čovjek na svijetu ima neprikosnoveno pravo na dom, kao temelj svih drugih ljudskih prava i sloboda, na krov nad glavom, tako i svaki narod kao zajednica tih identitetsko istih jedinki ima neotuđivo, ničim oborivo, pravo na svoj entitet. Napose je to pravo veće i snažnije, dublje i legalnije, u nepravedno uređenim federalnim, ili kakva je Bosna i Hercegovina daytonskim zajednicama različitih naroda. U tako neuređenim zajednicama različitih nacionalni i vjerski, kulturni i civilizacijskih identiteta, obično, zapravo uvijek vlada diktatura brojnijeg naroda, ili njome protektira tuđinac.A taj protektor tuđinac je, po nekom osvajačkom pravilu, uvijek pristran i na strani je brojnijeg naroda, koji mu pomaže u održavanju nepravde. Malobrojniji je narod u takvim zajednicama kunić za testiranje izdržljivosti u nepravdi i neslobodi. Začuđujuće je bezobrazna, i prljava politika suvremenog slobodnog, demokratskog svijeta zapadne civilizacije u govoru o pravima i slobodama muslimanskih migranata, a u isto vrijeme to pravo ne priznaje i hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Na temelju kojih Međunarodnih konvencija i asocijacija muslimanski migranti imaju veća ljudska prava i slobode u Europi, koju su gotovo okupirali, negoli Hrvati imaju pravo na svoj entitet u tronacionalnoj i trokulturnoj, trovjerskoj i trocivilizacijskoj beha zajednici. Tim diskriminatorskim odnosom prema pravima Hrvata u BiH Europa pokazuje da je u velikom strahu pred muslimanskim ekstremizmom, te da je spremna žrtvovati jedan stari narod u svojoj obitelji, i dati neograničena prava islamskim migrantima samo da saćuva kakav takav mir na svojim prostorima. Ono što Bosnu i Hercegovinu čini sve nesigirnijom i nemirnijom je demonstracija bahatosti, moći i apsolutizma prava pobjednika nad pobjeđenim u beha ratu. Osjećaj svemoći bošnjačkog pobjednika koji tim činom ponižava, pa gotovo ponovo ubija pobijeđenog, ne otvara mogućnost zaživljavanja pravde i pravednosti, jednakosti i slobode za sve. Poglavito je prijeteča bahatost pobjednika, muslimanskih dobitnika u Daytona, izražena i vidljiva kada je pobjeđeni, u Daytonu pokradeni i obespravljeni, onaj druge vjere, hrvatski narod. Muslimansko bošnjačka pobjedničko dobitnička strana, koja se svijetu lažno uspjela pokazati kao najvećom i jedinom žrtvom u beha građansko vjerskom ratu, a zbog ratovanja na njihovoj strani mudžahedina iz islamskih zemalja sukob učinila i svjetskim, kroz šutnju i pristranost zbog nafte, Svjetske zajednice, veći beha dio u Daytonu nazvan Federacija Muslimana i Hrvata, uspjela je pozeleniti u svoju nacionalnu i vjersku boju, da se više ne vide ni kockice federalnog partnera, kao ni europske. Čak ni Otomanski osvajački pohod nije uspjevao tako ubrzano Bosnu i Hercegovinu turcizirati, kao što to danas sa njom čine, ostatci prisilne turske islamizacije janjičari, nekad samozvani Turci, zatim Neopredjeljeni, pa Hrvati, Srbi, zatim Jugoslaveni, muslimani, Muslimani i danas Bošnjaci. U tako ubrzanom bošnjačkom procesu turciziranja i islamiziranja Bosne i Hercegovine, u kojoj čak i nogostupe bojaju u zelenu boju, sve je manje, gotovo i nema mjesta za drugu naciju, kulturu, napose nema mjesta za drugu vjeru. Sve je to razlog, i pravo hrvatskog naroda na svoj nacionalni entitet, koji jedino može da im jamči opstanak na toj europskoj periferiji u svom nacionalnom hrvatskom i vjerničkom katoličkom identitetu. S velikim ponosom, zasigurno daleko većim negoli je to sada, hrvatski narod obilježio je 27. obljetnicu svoje Hrvatske Republike Herceg Bosna, bošnjačko muslimansko slavlje izbora Komšića, ratnika abih koji je pucao po hrvatskom narodu. Hrvatski ponos obilježavanja Dana HRHB, i muslimansko bošnjačko slavlje izbora pripadnika svoje zločinačke armije za drugog svog člana beha Predsjedništva, Željka Komšića, opravdava osnivanje 18. studenoga 1991. godine i uspostavljanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna, sa sjedištem u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina, Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac … Prisilno građaniziranje Hrvata kroz centralizam demokracije na bošnjački način izbora članova beha Predsjedništva bez hrvatskog predstavnika, daje apsolutno pravo na ponovno oživljavanje Hrvatske Republike Herceg Bosna. Stoga, ova 27. obljetnica HRHB morala bi biti i prvi korak u, opravdanom i legalnom, oživljavanje, od strane radikalnih Bošnjaka i uzurpiranih visokih predstavnika, dokinute i nepriznavane Hrvatske Republike Herceg Bosna. I kao što je osnivanje muslimanske Patriotske lige, kao vojske Muslimana, bio razlog osnivanja HRHB, tako je i bošnjački izbor pripadnika te muslimanske armije Željka Komšića kao drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva, razlog oživljavanja HRHB. Muslimansko bošnjačka agresija na hrvatski narod i njegov teritorij ne prestaje, a to Hrvatima daje legitimno i legalnno pravo na svoj nacionalni entitet HRHB, kao jedinog i nezamijenjivog jamca ostanka i opstanka u svom nacionalnom i vjerskom identitetu. Vinko Đotlo/kamenjar.com