Užas u Slavoniji: 'Moj sin, teško bolesni branitelj, unuka i ja jedemo pseću hranu da ne umremo od gladi!'

Stravična priča koja dolazi iz Josipovca kraj Osijeka potvrđuje šaptanje da u Hrvatskoj ima ljudi koji gladuju, a ukazuje i na državnu nebrigu o svojim braniteljima koji su dotakli samo dno. Razgovarali smo sa 67-godišnjom Verom Kvastek koja je za naš portal isplakala svoju muku:

"Moj sin se vješa, pali benzinom... Ubija ga PTSP..."

- Da mi nije pseće hrane koju dobivam od udruge za zaštitu životinja za četiri psa koja sam udomila, ne bismo preživjeli. Živim sa sinom koji sada ima 50 godina i koji je od prvog dana ratovao. Muku mučim s njim jer je 40%-tni invalid i to zbog tog nesretnog PTSP-a. Tko to nema u kući, ne zna o čemu ja pričam. Ne znam koliko se puta pokušao ubiti, palio se benzinom, vješao, policija često dežura kraj njega da si nešto ne napravi. Rastao se i unuka mi je završila u domu, ali ja sam joj sad zakoniti skrbnik, jedva sam se za to izborila. Mog su sina izvarali na puno načina i sada dobiva nekih 700 kuna, ali mi s tim ne možemo ništa. Moja sedamnaestogodišnja unuka nema ništa, a srce me za njom boli, tinejdžerica je, obukla bi se, voljela bi imati i mobitel i kompjutor, al' ne traži ništa jer vidi da bismo svo troje već odavno umrli od gladi da ne uzimam od pasa hranu – kroz suze priča Vera.

- Da mi nije unuke, ubila bih se. Negdje sam vidjela da se ljudi ubijaju tabletama i alkoholom pa sam i ja pokušala isto, ali su me spasili. Sada, eto, živim za to dijete, čekam da završi školu, pa kad se ona zaposli nek umrem, neće mi uopće biti žao. Jer, ja sam gladna, ali sam sita svega, ne znam jel' me razumijete – priča o svom životu Vera Kvastek. Od nje doznajemo da je njen štednjak najčešće prazan, a ako nešto i stavi kuhati, da to zasoli suzama:

"Kad bi mi netko ispunjavao želje, zatražila bih sira i mlijeka... Toga sam željna".

- Ne sjećam se kad smo jeli meso. Često odem na plac pa između redova skupljam ako je nekome otpao kakav list kelja ili nešto od zelenila. Usput kopam po kontejnerima, tražim boce, a zna se naći i dobre hrane. Ako ništa ne nađem na placu, onda po starom jedemo pseću paštetu s majonezom, gulaš od životinjskih crijeva, iznutrice na sve načine... To je pseća hrana kojoj je istekao rok i koju nam donese udruga u znak zahvalnosti jer sam ih udomila. Snalazim se – priznaje nesretna Vera.

Vera kaže da kada bi sada mogla birati što bi najradije pojela, bilo bi to mlijeko i sir, ali i jogurta je jako željna. O svemu tome ipak je luksuzno i razmišljati dok živi u 28 derutnih kvadrata u kojima je jako hladno:

Spriječimo da braniteljska obitelj jede pseću hranu!

- Dobili smo tri metra drva za cijelu zimu. Hladno nam je, dolje nam je goli beton, nemamo ni namještaja. Grijalicu na struju ne smijem ni pomisliti upaliti, jer tko će mi, zaboga, platiti tu struju? Ni od rodbine nema nitko da nam pomogne, a neki od njih još me i kude što sam preuzela brigu o djetetu i sinu na sebe. Ne mogu sina prepustiti samog sebi! Moram paziti na njega jer će se ubiti!Nisam valjda dijete trebala ostaviti u domu ili na ulici?! Pa to je dijete jako dobro i pažljivo i prema tati i prema meni – kaže Vera koja više pati što njena unuka uči u teškim uvjetima i što nema "tehničke novotarije", nego što ona odavno nije pila mlijeko i jela sir. Vera napominje da joj je obitelj okrenula leđa, ali da je sada uz nju humanitarna udruga "Rijeka ljubavi" koja će nastojati što više učiniti za nju, njenog bolesnog sina i unuku. Svi oni koji žele pomoći majci teško oboljelog branitelja i koji žele spriječiti da se ova obitelj hrani psećom paštetom kojoj je istekao rok, možete to učiniti na broj računa: 3218795631 HPB VERA KVASTEK, NASELJE M. GUPCA 8, 31221 JOSIPOVAC