V. Krčmar: Posljednji pozdrav ženi koja nas je zadužila

Jučer ujutro dobila sam žalosnu vijest da je Ljerka Pavić, dugogodišnja predsjednica zagrebačkog Bedema ljubavi preminula nakon teške bolesti. Danas cijeli dan pomalo zadržavam suze, jer napustila nas je žena, koja nas je svih zaista zadužila, a mnogi od vas to uopće niste ni svjesni. Svatko od nas ima neku zadaću na svijetu. Mnoge hrvatske žene su sve od sebe dale u obrambenom Domovinskom ratu. Njih više od 23.000 bile su ratnice, 170 ih je poginulo, a više od 3,000 su trajni invalidi. Po završetku rata mnogi od nas su se vratili tzv. normalnom životu, dok rane onih, koji su sve od sebe dali za vrijeme obrambenog Domovinskog rata, nažalost nisu i neće nikad zarasti. Mnogi invalidi Domovinskog rata su po bolnicama širom Hrvatske i rijetko tko od nas odlazi njih posjećivati. Bila sam dva puta po bolnicama gdje su bili smješteni tada još ranjenici, dakle za vrijeme rata i odmah nakon njega, no kasnije nisam išla. Zaista je teško gledati te mlade ljude po bolnicama. Njihov život sada su toplice, lječilišta, doktori, obitelj. Malo tko od nas odlazi posjećivati ih, sjećamo ih se tu i tamo i onda idemo za svojim putem. Srećom, nisu svi takvi. Život gđe, Pavić je bio posvećen braniteljima i invalidima rata i nije ga mijenjala do zadnjeg dana svojeg života. Gđa. Pavić i nekoliko članica Bedema ljubavi išle su redovno po bolnicama, lječilištima - gdje god su se invalidi Domovinskog rata nalazili i nalaze sada. Svaki puta kad su odlazile u bolnice nosile su cigarete, voće, kolače, osmjehe i majčinsku ruku. Mnogi po bolnicama su smatrali gđu. Pavić i članice Bedema drugom majkom, koja ih nikad nije napustila, nikad zaboravila, uvijek voljela i sjećala se svakog rođendana, svakog važnog dana njihovog života. Sjećam se mladog Hrvata iz Njemačke, koji se došao boriti za Hrvatsku, ali je naletio na minu u prvim danima na bojištu i ostao bez obje noge. Majka mu je od žalosti preminula, otac živi u Njemačkoj, naš mladi branitelj je u bolnici, invalid bez obje noge. Njega gđa. Pavić nikad nije zaboravila, kao ni mnoge druge. Što će biti sada kad nje više nema? I neka mi mnogi oproste, ali moram se osvrnuti na ulogu žena za vrijeme obrambenog Domovinskog rata i što se dogodilo nakon njega. Mnoge žene su dale veliki doprinos za vrijeme Domovinskog rata. Mnoge ženske udruge su nesebično pomagale gdje god su mogle, no nakon rata izostalo je priznanje ženama za doprinos obrani. Nema smisla spominjati imena žena ili udruga, jer ima ih previše, koje su nas svih zadužile svojim nesebičnim radom za vrijeme rata i nakon njega. Priznanje ženama koje su zaista sve od sebe dale u vrijeme kad je to bilo nužno nije traženje privilegija, već normalna zahvala i priznanje. Tako mnoge žene, koje su sve od sebe dale u ratu, ne osjećaju da imaju bilo kakvo značenje u današnjem vremenu, a to je krivo, jer žene su uvijek bile pokretačice mnogih stvari u zajednici. Recimo, rad Ljerke Pavić nije nikad bio institucionalno vrednovan, a udruga Bedem ljubavi, koja je izrasla iz bola majci postala je svjetska poruka mirotvorstva i ljubavi prema Domovini. Pače, mislim da bi bilo zaista nužno da netko dobro pogleda i istraži što se događalo za vrijeme Domovinskog rata, tko su bile one koje su pomagale naše branitelje na bilo koji način i gdje su one sada, što se s njima dogodilo. Sve te žene, koje su sve od sebe dale za vrijeme obrambenog Domovinskog rata, bile su i ostale posebne "braniteljice" Lijepe naše. Jedna od tako posebnih bila je i gđa. Ljerka Pavić. Malo sam je poznavala, ali sam slušala o njenom radu iz usta moje prijateljice u Kanadi, gđe. Ane Osmokrović, članice torontskog Bedema ljubavi. Naša Ana je odlučila pomagati invalidima Domovinskog rata i cijelo vrijeme za vrijeme rata, ali i nakon njega, održavala je prodaje stvari ispred svoje garaže kako bi namaknula koliko toliko za one po bolnicima u Hrvatskoj. Njih dvije su surađivale na daljinu i mojoj Ani nikad nije bilo dovoljno dobrih riječi za ogroman rad gđe. Pavić, koja je neumorno posjećivala invalide po bolnicama, bez obzira koliko ju je to suza stajalo. Jer, teško je gledati mladog čovjeka koji više nikad neće hodati, a dao je sve za svoju domovinu. Napustila nas je gđa. Ljerka Pavić. Jako, jako mi je žao što nisam pisala o njoj i njenom predanom radu za ranjene branitelje Domovinskog rata dok je još hodala po ovoj zemlji. Srce mi je puno suza za tom ženom, koja je sve od sebe dala onima, koji su sve od sebe dali za Lijepu našu. Gđo. Pavić, hvala Vam i vječna Vam slava za svaku dobru riječ i zaustavljenu suzu i zagrljaj onima koji su nas sve zadužili svojom velikom žrtvom. Vi, gđo. Pavić, heroina ste u mojim očima, ali ne samo u mojim očima, već i u očima mnogih, posebno moje Ane Osmokrović, koja Vas nikad neće zaboraviti, kao ni mnogi branitelji koje ste tako voljeli. Pokoj vječni daruj joj Gospodine i počivala u miru Božjem u hrvatskoj zemlji, koju je toliko voljela. Valentina Krčmar / HKV