Veliko HVALA svim Uhljebima, spasili ste me dužničkog ropstva!

Naš čitatelj Darko (podaci poznati redakciji), obratio nam se zanimljivim pismom, u kojem se odlučio zahvaliti uhljebima, a njegovu objavu u potpunosti prenosimo: “Javio sam se na natječaj za zakup praznih poslovnih prostora grada Zagreba. Nisam Jozo, mislim na onog Jozu koji uvijek pobjeđuje na tim natječajima a ne poznajem ni jednog Antu. Prije desetak godina sudjelovao sam na sličnom natječaju. Ponudio sam šest tisuća kuna mjesečnog najma za prazan gradski lokal a Antino pogrebno poduzeće 12 kuna više. Pošteno su pobijedili jer tko će se natjecati protiv pogrebnika, mislio sam tada. Tri mjeseca kasnije u isti taj prostor uselio se frizer. Poslije sam saznao da gradu plaćaju tri tisuće kuna mjesečne najamnine. Bila je to škola. Poslije deset godina ponovo se javljam na natječaj. Natječem se za poslovni prostor koji nije ništa glamurozno, goli podrum u centru, točnije bivše šupe stanara kojih se grad nekako dočepao. Davnih dana u Amsterdamu bio sam u jednom fantastično uređenom podrumu i od tada me proganja misao da nešto slično otvorim u Zagrebu. Za divno čudo na natječaj se nije javio Jozo, jedini sam zainteresiran i pobjeđujem na natječaju. Tek tada me hvata panika, treba urediti sve, podove, zidove, provući nove instalacije, kupiti kompletnu opremu i sve to atestirati, a sve to puno košta. Gdje ću naći keramičara, električara, knaufrea, molera… ima li tko da je ostao ili su svi otišli raditi za eure? Kako ću dopremiti potrebni materijal?  Gdje ću parkirati u centru jer prometnih i komunalnih redara u Zagrebu ima više nego pasa lutalica. Ostaje pitanje na koje nemam odgovor, imam li dovoljno novaca da to financiram. Računam mjesečne troškove možebitnog poslovanja, komunalije, pa renta, doprinosi za ovo i ono, prirezi, porezi, mirovinsko , zdravstveno, knjigovođa, spomenička, turistička, pa za šume i gore, članarine po sili zakona i još na kraju  pdv na sve. Zbrajam, hladni pogon a to je ono što moram plaćati u proračun, radio ili ne radio je između 20.000,00 i 30.000,00 kuna mjesečno! Tu nisam računao plaće zaposlenih, ni troškove robe, samo gole troškove poslovanja.  Pomnožim to s 12 mjeseci, odredim rok od 5 godina za povrat investicije i dobijem da za državi i gradu za pet godina moram platiti bar 2.000.000,00 kuna (slovima: dva milijuna kuna). Sve to da bi radio u jebenom podrumu. Nisam računao ni na plaćanje kazni, tipa inspekcije koja ti broji koliko ziherica imaš u prvoj pomoći. Već se vidim kako mi sudac objašnjavanja da me to što nisam znao za baš taj i taj propis ne oslobađa odgovornosti.  Baš sve je propisano zakonima, pravilnicima, regulativama, a kazne mogu biti i nekoliko miliona kuna. Nije čudo da su oni pravi reketari, štemeri kraj takvih ostali bez posla. Koliko je sustav kompliciran ilustrirat ću primjerom. Da bi postavio reklamu na pročelje zgrade trebam skupiti 30 potpisa od stanara zgrade, tražiti mišljenja i dozvole od tri gradske institucije, slati molbe, čekati da se netko umilostivi i stavi pečat  odobravanja. Moram angažirati ovlaštenog arhitekta, statičara i električara, napraviti lažnjak u photoshopu da gospoda vide kako će to izgledati. Prije postavljanja reklame treba napraviti ateste i tu se gubim jer je nejasan redoslijed radnji. U realnosti to znači mjesece čekanja, bar sto telefonskih poziva, stotinjak parkiranja u centru, vjerojatno i koju plavu kuvertu ispod stola. Izgubljeno vrijeme i živce da ne spominjem.  Nije ni to sve, ako i uspijem sve to dobiti, dužan sam plaćati gradu nekoliko stotina kuna mjesečno za reklamu. Maglovito sjećanje na onaj amsterdamski podrum sve mi je mrskije. Živim u Hrvatskoj i tu je prehrana uhljeba prioritet svakog poslovanja jer ako ih odbiješ hraniti odmah ti pošalju neku ovrhu. Zagrizao sam preveliku jabuku i najradije ne bih ništa iz njihove ponude. Spas dolazi od uhljeba, nakon sjednice gdje su se vijećali načelnici, pročelnici, upravitelji, tajnici, upravitelj svemira i ostali mudraci iz gradske uprave donijeli su zaključak se moja ponuda za zakup poslovnog prostora odbija. Razlog je  točka 9. alineja 3. natječaja ili niste dostavili ovjerenu presliku Rješenja Trgovačkog suda već najobičniju fotokopiju. Sreća moja da se nitko od tih mudraca nije sjetio da postoji internet i da se za par sekundi mogu uvjeriti da je firma posluje godinama, da zapošljava radnike i da nije nikome ništa dužna. Odrekli su se ionako imaginarnih miliona kuna uplaćenih u proračun, a mene spasili od dužničkog ropstva. Zato, veliko hvala svim Uhljebima”, napisao je mladić u pismu.