Velikosrpska agresija na Škabrnju: tijek napada, masakr i kazna

Škabrnja, selo smješteno u središtu Ravnih kotara, prema popisu stanovništva iz 1991. bilo je naseljeno isključivo hrvatskim stanovništvom rimokatoličke vjere. Kao takvo, bilo je na meti srpskih pobunjenika i JNA koji su taj kraj propagirali kao srpski. Ono što su pokušali napraviti bilo je zatiranje hrvatskog imena, kulture i svakog obilježja hrvatskog naroda. To nije bio slučaj samo u Domovinskom ratu. Škabrnja je imala etiketu ustaškog, klerikalnog mjesta kojeg treba uništiti još od vremena Jugoslavije. Zbog snažne hrvatske nacionalne svijesti te predanosti katoličkoj vjeri Škabrnjana, unitarističko-centralistički elementi bivše zajedničke države su sustavno uništavali gospodarski, kulturni i duhovni život u Škabrnji. Također, u jesen 1991. pobunjeni Srbi su nakon okupacije Benkovca, brda Križ i zrakoplovne baze „Zemunik“ morali zauzeti Škabrnju i Nadin da bi cijelu cestovnu komunikaciju tog područja stavili pod kontrolu, kako bi uspjeli u svom naumu odcijepljenja Dalmacije sa ostatkom Hrvatske. Zadarsko poručje je od kraja ljeta '91 trpjelo snažne artiljerijske i topničke napade. Branitelji su nadljudskim naporima pokušavali obraniti hrvatska sela i gradove, ali ipak na crni dan za hrvatsku povijest, 18. studenog 1991., Škabrnja pada. Srpski agresor pokazuje svoje pravo lice planski izvedenim zločinom nad Hrvatima u cilju stvaranja etnički čistog srpskog teritorija, ubivši 84 ljudi hrvatske nacionalnosti od kojih je bilo 26 branitelja i 58 civila. Kako se Dalmaciji, a krajem ljeta '91 i na svim hrvatskim bojištima i kriznim točkama, situacija zaoštravala, u Škabrnji su svi sposobni stanovnici već bili uključeni u postrojbe MUP-a i ZNG. Na Škabrnju je prvi put izvršen napad 17.rujna 1991. Nakon tog dana topnički, mitralješki i zrakoplovni napadi ne prestaju. Najteži napadi su bili početkom listopada kad su na Škabrnju bacane zabranjene kazetne bombe (Bombe koje ne eksplodiraju odmah, pa ostaju dugi niz godina prijetnja za civilno stanovništvo, nap.a). Nakon ovog napada, u kojem su poginila tri branitelja Škabrnje, jedan dio stanovništa je evakuiran. Tijek napada Kobnog dana, 18. studenog, topnički napad u smjeru Škabrnje po položaju branitelja započinje u 7:30 iz smjera zapada i sjevera. Po prestanku topničkog napada, postrojbe JNA i srpske paravojne postrojbe su ušle u selo. Kolona tenkova i kamioni pješaštva su ušla u Škabrnju sa zapada, dok je sa sjevera, iz smjera Donjih Biljana ušla druga kolona tenkova i zauzela napadne položaje. Da bi shvatili požrtvovnost i snagu hrvatskih branitelja u to doba, mora se imati na umu prvenstveno nesrazmjer u oružanju hrvatske i srpske vojske, tj. Jugoslavenske narodne armije. Ante Milković, autor knjige Naša Škabrnja, 18. studenog 1991. – 18. studenog 2001. navodi sljedeće;

„Popis ljudstva i opreme Samostalnog bataljuna Škabrnje od 10.studenog 1991. otkriva da je naoružanja bilo dovoljno za 70 % pripadnika, od čega je 30 % činilo trofejno i lovačko naoružanje. Bataljun nije imao topništva, a od protutenkovskih sredstava raspolagao je s petnaest ručnih bacača. Svatko je raspolagao s jednim borbenim kompletom (b/k) za osobno naoružanje i pola b/k za ručne bacače. Prehrana je boraca bila osobna, a o neopremljenosti govori podatak da je više od 90 % pripadnika bataljuna nosilo civilnu odjeću.“

Glavni udar na Škabrnju dolazio je iz spomenutog smjera zapada gdje su djelovale jake srpske tenkovsko-pješačke snage uz potporu zrakoplovstva. JNA uskoro angažira i helikopterske postrojbe. Desantom na područje Jabuke, uz pomoć pješadije, srpski pobunjenici oko 10 sati prekidaju jedinu cestovnu vezu Prkos – Škabrnja. Usprkos otporu branitelja oko 11:30 sati snage JNA i paravojnih postrojbi slamaju hrvatsku obranu i okupiraju zaseok Ambar, smješten na zapadnom ulazu u selo. Nakon pada Ambara, na drugom pravcu obrane - Ražovljevoj glavici, otpor je izdržao sve do 13:30 sati, kada se branitelji povlače na pričuvne položaje u podnožju Ražovljeve glavice prema selu. Do sloma obrane na tom istočnom dijelu sela, hrvatski su branitelji uništili dva tenka, transporter, kamion sa streljivom te nekoliko pješaka. Radioveza sa Zadrom se tad prekida zbog raketiranja zrakoplova JNA. Oko 17 sati agresorske snage stigle su u središte sela. Tu večer, zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja, Marko Miljanić, zbog nemogućnosti osiguravanja snaga koje bi pomogle obrani Škabrnje daje zapovijed o povlačenju svih ljudi iz Škabrnje. Time postaje jasno da Škabrnja pada. Za sutradan, 19. studenog planiran je nastavak napada, na tad nebranjeni dio Škabrnje, potom prema Nadinu. Masakr Mnogi preživjeli branitelji i civili iz zaseoka Ambar su zarobljeni, a vojnici JNA i paravojske nasilno su izvukli civile iz skloništa te ih ubili na licu mjesta. Neki od njih su prije smrti mučeni i masakrirani. Zarobljenike, koji nisu bili mučeni i ubijeni po padu Ambara, JNA i srpska paravojska koristi kao živi štit pred svojim tenkovima na daljnjem proboju u selo. Prvog i drugog dana napada na Škabrnju ubijeno je 39 civila, dok je poginulo pri obrani ili ubijeno u zarobljeništvu, 14 hrvatskih branitelja. Do oslobođenja mjesta u akciji „Oluja“ 1995.godine broj škabrnjskih žrtava povećao se na broj 84. Civili i branitelji koji su služili kao živi štit su u noći 18./19.studenog kamionima prebačeni u Benkovac. Mučeni, maltretirani i zastrašivani predani su hrvatskim snagama u selu Pristeg. Neki zarobljenici poput branitelja braće Bude i Miljenka Šegarića su u Benkovcu ubijeni mučenjem i premlaćivanjem. O kakvim je zvjerstvima riječ najbolje svjedoči izvještaj s Patološkog odjela zadarskog Medicinskog centra gdje se navode eksplozivne i strijelne ozljede glave u zatiljak, ozljede prsnog koša i trbuha zadane iz najveće blizine, zgnječenje glave i prsnog koša izazvane gaženjem tenkom, odsječene uši i prsti. Preživjeli civili ostavili su brojna svjedočanstva o nečuvenom zločinu koji se dogodio taj dan. Jedan Škabrnjanin se prisjeća:

„Gledao sam s nekoliko stotina metara kako tenkovi tuku sa samo dvadeset metara crkvu i kuću... u blizini crkve u kojoj je bio veliki podrum, za koji sam pretpostavljao da je pun mještana, a naročito žena, staraca i djece. Čuo sam strašne krikove, vapaje, pucnjavu iz meni nepoznata naoružanja. Tad sam se podigao sa zemlje da bolje vidim šta se dešava. Vidio sam dosta tenkova, zapaljenih kuća, masu uniformiranih ljudi, sigurno sam vidio preko pet stotina nazovimo ih vojnika. Okamenjen i bespomoćan tako sam gledao sve dok nisam vidio da su dvojica tih vojnika jednog starca, a mislim da je to bio Luka Bilaver, star 95 godina, doveli pred sam tenk i gurnuli ga poda nj. Tada sam valjda i sam pao.“

Neki su i svjedočili na suđenjima Slobodanu Miloševići i Milanu Martiću u Haagu. Valja napomenuti kako su preživjeli očevici istaknuli pojedine vojnike Jugoslavenske narodne armije koji su osudili srpske teritorijalce i paravojsku nakon čina ubijanja civila i nastojali spriječiti uništavanje sakralnih objekata i imovine. Ubijanja civilnog stanovništva se doista i jesu dogodila nakon prolaska JNA. Međutim, ne treba ni spominjati da JNA kao jugoslavenska vojska nije imala što ni raditi u ovom sukobu osim eventualnog smirivanja situacije, ali povijest je pokazala da je u svakom sukobu Hrvata i Srba i te kako uvijek birala istu stranu. Nakon ubojstava hrvatskog stanovništva, uništavane su kuće, gospodarski objekti i crkve te je cijelo područje Škabrnje i Nadina minirano. Ovo ide u prilog činjenici kako je ovaj napad još jedan od planova velikosrpskog projekta etničkog čišćenja u Hrvatskoj. Kazna Za zločin u Škabrnji kažnjeni su pravomoćnom presudom; Jovan Badžoka na 10 godina zatvora, medicinska sestra Zorana Banić na 6 godina, ministar unutrašnjih poslova samoproglašene srpske paradržave u Hrvatskoj – SAO Krajine, Milan Martić osuđen na 35 godina zatvora u Haagu. Nitko od vrha JNA do danas nije odgovaro za ovaj zločin, iako je JNA vodila napad. Prateći točke lokacija masovnih zločina po Hrvatskoj, zločin u Škabrnji nije izoliran slučaj napada, nego dio etničkog čišćenja i projekta nastajanja Velike Srbije koju su stvarali prateći čuvenu zapadnu granicu te zamišljenje države, Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Izvorni članak možete pogledati OVDJE