VIDEO: Potresna ispovijest Vukovarke: 'Nisu me silovali 'uvozni Srbi', nego domaći'. Još uvijek su tu...
Ratni zločin silovanja Vukovarki – stravičan je. U kolikoj mjeri, saznaje se tek nakon što je snimljen dokumentarni film po knjizi Marije Slišković koja je svojim svesrdnim angažmanom pridobila povjerenje ovih nesretnih žena.
Knjiga "Sunčica", koja je poslužila i kao scenarij, približila je građanima Hrvatske sav užas ideje ratnog zločina silovanjem koji su prošle mnoge Vukovarke. Ipak, progovorile su samo neke. Silovane žene su ponižene, osramoćene, oboljele, nepriznate i obespravljene.
Unatoč hrabrom suočenju i progovaranju o crnim danima u vukovarskim prljavim šupama, podrumima i logorima, do danas za njih nitko nije pokazao sluh. Iz njihovih bolnih svjedočanstava, kroz dokumentarni film "Sunčica" doznaje se o svoj surovosti srpskih paravojnika i četnika koji su se silovanjem služili kao planiranom ratnom strategijom, čije su Hrvatice, bile samo dio. Bile su označene bijelim krpama u kućama koje su služile samo za silovanja, a nerijetko su bile zatočene u srpskim obiteljima koje su rado otvarale vrata četnicima i nudile nesretne žene. Uz njih su najčešće bila i njihova djeca koja su promatrala svakodnevna, višestruka silovanja. Najmlađa od njih imala je samo osam mjeseci, a u knjizi i filmu nazvana je Sunčica. Preživjela je teške kašete i jakne koju su četnici bacali na nju kako bi je ušutkali, dok muče njezinu majku. Sunčica je danas djevojka koja s majkom živi u Petrinji jer joj u Vukovaru prijete silovatelji njene majke. Nemaju nikakav status niti obeštećenje. Sunčica, koja je nekad (i još uvijek je), bila simbol ratne patnje, danas je postala simbolom i žrtvom potpuno hladnokrvnih institucija koje, unatoč podastiranjima vjernih svjedočanstava iz prve ruke, ne čini ništa.
Jedna žrtva silovanja, kazala je:
- "Oni" još uvijek žive u Vukovaru i primaju naše mirovine. Za ono što su učinili još nitko nije odgovarao. Smiju nam se u lice kada se 14.08. okupljamo na Dan logoraša. Ponižavaju nas, a mi im ništa ne možemo! To su pravi četnici - iznosi u filmu nevjerojatnu konstataciju svjedokinja pod brojem 3. Dodala je i sljedeće:
- Silovali su me svaku noć. Ali, nisu to bili srpski dragovoljci iz Srbije i četnici, nego Srbi iz Vukovara s kojima sam dijelila i dobro i zlo – s mučninom kazuje silovana žena.
Autorica knjige Marija Slišković, kao jednu od najgorih političkih odluka, navodi aboliciju kojom su zločinci, umjesto da su kažnjeni i protjerani, nagrađeni ostankom u Hrvatskoj i mogućnošću napredovanja u političkim karijerama što je odaslalo lošu poruku žrtvama, ali i srpskim mlađim naraštajima. "Oni sada opet Hrvatsku ne doživljavaju kao svoju domovinu", konstatira Slišković, a njenu tezu podržava nevjerojatan iskaz silovanje svjedokinje broj 12:
- Ne znam kako sam sve preživjela. Svaki dan prolazim kroz to, kroz tu kuću gdje su ubijani. Vidjela sam svog mučitelja, on živi i radi u Vukovaru. Sledio se kad me vidio. Silovao je mene i tukao mog sina. Zamislite, mog sina nema, a on već 12 godina radi u vukovarskom poglavarstvu, zove se Vezmar Vladimir. Često sretnem gradonačelnika u gradu, priđe i zagrli me. Ja ga pitam "radi li kod njega još onaj četnik", a on me samo pusti i ode od mene – tvrdi jedna od žrtava silovanja.
- Autor: Snježana Vučković/Dnevno.hr
