VLADA IZRAVNO UZROKOVALA SMRT JOŠ DVA HRVATSKA BRANITELJA

Sve smo to znali od prvog dana prosvjeda onog blagog jesenskog dana kada smo shvatili da ova na žalost još uvijek aktualna vlast „mora“ prije svoga konačnog odlaska pokušati uništiti i same temelje hrvatske državnosti, a to su Domovinski rat i hrvatski branitelji. Shvatili smo tada da je doista ili-ili, pa kada je već Milanović u dobro nam poznatom komunističkom stilu izgovorio „ili mi ili oni“, to znači ili izdajnička ekipa oko komunista ili hrvatski narod, narod je odbio izvršiti eutanaziju samoga sebe i ukloniti izdajničkog predsjednika. Ostatak ekipe još se valja u blatu u koje je bacilo i cijelu državu i po svaku cijelu želi produžiti taj život u smradu do posljednje moguće sekunde. Potvrdu takve spoznaje dobili smo prije nekoliko dana kada je Vlada odbila prijedlog Ustavnog zakona o hrvatskim braniteljima. Iako ništa drugo nismo ni očekivali s obzirom na dosadašnja iskustva s „drugovima“, ipak je takva odluka djelovala kao okidač za nova samoubojstva hrvatskih branitelja. SADA IMAJU JOŠ DVOJICU NA SVOJOJ CRNOJ SAVJESTI Najprije smo saznali da nas je na tako strašan način napustio Danko Viljevac (47) iz sela Viljeva kod Donjeg Miholjca. Na konferenciji za medije spomenuli smo ga posebno. Ostavio je i poruku u kojoj je napisao: „Ja ovo više ne mogu izdržati. Čuvajte Savsku“. Tek sljedećeg dana saznali smo da je na sličan način svoj život završio još jedan hrvatski branitelj, Miro Čirijak (47) iz okolice Zadra. Nismo uspjeli saznati je li on ostavio za sobom neku poruku. Dva naša prijatelja u mentalno najboljoj i najzrelijoj dobi otišla su isti dan. Uzrok njihovog stradanja je nedvojben – novo poniženje hrvatskih branitelja odbijanjem njihovog zakona. Krivci su također poznati – Zoran Milanović i svi njegovi ministri, a osobito Predrag Matić. Sjećate li se njegovog obećanja da će podnijeti ostavku ako se zbog registra branitelja ubije jedan jedini branitelj. Ubilo ih se je mnogo, ali životi hrvatskih branitelja se u njihovoj i našoj državi uopće ne broje, jedan (Veljko Marić) gotovo da umire u srbijanskom kazamatu okružen mržnjom prema „ustaši“ i bez gotovo ikakve medicinske njege, a još jedan (Branimir Glavaš) je umalo umro zbog „dejstvovanja“ političkih sudova. Ali apelirati na moral i savjest tih ljudi je iluzorno, jer oni nemaju te „robe“ u svojoj duši, ako uopće imaju dušu. Na našoj presici novinare je strašno zanimalo gdje spava Đuro Glogoški i je li istina da doista spava u mondenom hotelu. Bilo bi smiješno da nije tužno. Neki su ozbiljno shvatili Đurinu ironiju. A onda je Josip Klemm, na kojega poput razjarenih hijena navaljuju izvjesni mediji, ispričao gdje je zadnje prespavao predsjednik udruge 100% invalida – u svom domu u Osijeku, uz tjelesnu temperaturu od 40o C. Do svog doma došao je preko Požege kuda je došao pokriven s dvije jakne i dekom uz pregrijani automobil u teškoj groznici. Ipak nije želio razočarati 400 prijatelja koji su ga došli podržati i čuti i onako bolestan održao je tribinu. Malo koji medij je to objavio. Bilo bi sasvim sigurno na naslovnicama da je – umro. Prava „poslastica“ od vijesti za nekrofilske jugokomunističke medije i njihove političke sponzore. Bio bi to za njih „jedan problem manje“, kao što je smrt naša dva prijatelja „dva problema manje“. No neka se ne raduju. Mučenici ih drže za vrat danju i u bezsanim noćima u kojima ih u noćnim morama progone njihove žrtve. ŠTAKORAŠI NISU NI DOŠLI Svakod čuda tri dana dosta – kaže narod u poslovici. Divljaci koji su sami sebe prozvali „antiprosvjednicima“ pokušali su i treći put. Dvoje njihovih čelnika sa svojim „umjetničkim imenima“ kojima nitko ne zna pravi idenitet, pokušali su okupiti kakvu-takvu grupicu koja bi onda „napala“ ne samo hrvatske branitelje, nego i sudca Ivana Turudića koji se zalaže za kazneni progon vrijeđanja Domovinskog rata. Time su pred cijelom javnošću priznali da im smeta ništa manje nego – Domovinski rat, a to znači sve što ima veze s Hrvatskom, ali i s vjerom, jer su ranije jasno pokazali želju za spaljivanjem crkava. Ovaj put nisu naišli ni na medijsku promičbu. Mediji su o njima uglavnom šutjeli sve do dana „prosvjeda“ misleći da su ipak odustali od te idiotarije. No kada su ovi svoju „akciju“ ipak najavili, „reda radi“ su napisali ponešto. Ali ni na Trgu bana, a niti u Savskoj nije bilo mnogo kamera. Štoviše, nije bilo baš mnogo ni branitelja i njihovih podržavatelja. Tek možda dvostruko više nego na „obične“ dane. Ovaj put nismo im pripremili baš nikakav „doček“. Ležerno smo uživali na travanjskom suncu zahvaljujući Bogu koji nam je poslao taj predivni dar. Na kraju, ne samo da nisu ni krenuli na njihov „marš“, nego nalogodavci nisu pred šator poslali ni svoje ljude kao što su Erceg, Grahovac, „čitač“ i slične spodobe. Ne isplati im se jer prosvjednici ne reagiraju ni na najprimitivnije ispade. Dok smo uzalud čekali na „štakoraše“ kako smo ih prozvali kao revanš za ono „šatoraši“, u šator nam je došla eurozastupnica Ruža Tomašić. Kao i uvijek nasmiješena i optimistična, uz riječi podrške i ohrabrenja naglasila je da slika koju je prošle zime kupila na aukciji u šatoru u Bruxellesu izaziva veliku pažnju ostalih zastupnika iz drugih država, čime upoznaju tradiciju naše zemlje. Za stolom u uzaludnom čekanju na ekipu s trga pridružio nam se je uvijek dragi gost Usman Mara. Nakon ove tri operetne epizode s „antiprotivnima“ sa zanimanjem očekujemo 2. svibnja, kada će narod jasno izreći neke svoje stavove. A i do tada opreza nikad dosta, jer dežurni politički „kuhari“ stalno kuhaju svoje zle umotvorine umjesto da brinu o državi koju im je narod dao na upravljanje.   Mario Filipi