Vučić, Vulin, Irinej, Pupovac… nastavi niz!

Nevjerojatno je da se osoba poput Aleksandra Vulina može slobodno šetati po Hrvatskoj i grubo provocirati i vrijeđati. Još je nevjerojatnija činjenica što Aleksandru Vulinu nije prvi put da to čini. Ovaj put, usred Šibenika koji je grubo stradao u velikosrpskoj agresiji, Vulin poručuje da je bila riječ tek o građanskom ratu. Istodobno srpski patrijarh Irinej s istog mjesta poručuje kako se “neka zlokobna sila u našem vremenu ponovno diže unoseći nemir i strah među ljude”. Dodaje još sljedeće: “I u našem narodu mržnja nije prestala, osvete se pripremaju i nagovještavaju”. Zaboravio je patrijarh Irinej kako je jedina zlokobna sila bila ona srpska, koja je u brutalnoj agresiji okupirala Hrvatsku i iza sebe ostavila strašne žrtve. Pitanje je, međutim, o kojim to osvetama priča i čije to osvete najavljuje patrijarh Irinej. Na njegove riječi ne treba odmahnuti rukom. Srpska pravoslavna crkva i do sada je bila aktivni eksponat velikosrpske politike, a sudeći po izjavama Irineja, ali i ostalih članova, ništa se nije promijenilo. Koji dan ranije, srbijanski premijer Aleksandar Vučić napao je Hrvatsku zbog Zakona o braniteljima Domovinskog rata u kojem je napisana nesporna istina da je veliki dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj, potpomognut Srbima iz Srbije i BiH, te JNA sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. Vučiću istina smeta pa kaže da se Srbija ne smije navoditi kao agresor jer će to otvoriti Pandorinu kutiju pa će se onda u Srbiji donijeti još pet stotina zakona o tome što je napravljeno Srbima u Jasenovcu i Oluji. I neka donesu, ne petsto nego pet tisuća zakona ako ih to veseli. Činjenice i istinu oni ne će pobrisati ma koliko se Vučićeva i velikosrpska propaganda trudili to napraviti. Srbi su agresori na Hrvatsku, ali i gubitnici u ratu kojeg su sami započeli i to ništa ne može izbrisati. Činjenica je da su Srbi okupirali i napali Republiku Hrvatsku na njezinu teritoriju, koji je, po raspadu Jugoslavije, utvrdila Badinterova komisija. Većina (ne i svi!) srpskog stanovništva u Hrvatskoj sudjelovala je u agresiji na Hrvatsku i podupirala paradržavu unutar Hrvatske koja je trebala biti značajan zalogaj u projektu zvanom Velika Srbija. Jer, konačni je cilj trebao biti ujedinjenje etnički čiste tzv. Republike srpske krajine s područjem pod nadzorom Srba u BiH, odnosno kasnije Republikom Srpskom. Što se tiče Hrvatske, Bljesak i Oluja su im pomrsili planove. No, kao što je nedavno izjavio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, takvi su planovi i dalje živi. Dodik je poručio kako će Beograd i Banja Luka u budućnosti biti u jednoj državi i kako je to pošteno. “Zato i postoje Republika Srpska i Srbija i zato će sasvim prirodno biti jednog dana i drugima oko nas koji su protiv toga, da shvate kako je to naše prirodno pravo, pravo nacije ovog naroda i ove dvije države, Republike Srpske i Srbije, da imaju pravo na to”, zloslutno je poručio Dodik. Upravo to inzistiranje na samozvanom prirodnom pravu da svi Srbi žive u jednoj državi, a kojeg je svestrano podupirala i Srpska pravoslavna crkva, ali i aktualno vodstvo Republike Srbije – dovelo je do krvavog rata u Hrvatskoj i strašnih žrtava. Vučić Hrvatskoj prijeti i Deklaracijom o zaštiti Srba koja bi trebala implicirati kako su Srbi u Hrvatskoj jadni, kako nemaju nikakva prava i kako ih zločesti Hrvati sustavno ugrožavaju. Ta se stigma o tobožnjoj ustašoidnosti Hrvata godinama u bivšoj komunističkoj tvorevini sustavno nametala i pažljivo gradila. Kulminirala je srpskom okupacijom Hrvatske i svime onime što je uslijedilo tijekom Domovinskog rata. Vučićev argument – inače nije zgorega ponoviti, ako ne radi ničeg drugog, onda radi mentalne higijene i da se zna s kime imamo posla, da je aktualni srbijanski predsjednik deklarirani četnik – jest taj da u Hrvatskoj živi 186.000 Srba, a od njih 55.000 govori srpski. Nije se Vučić zapitao je li možda Srbima u Hrvatskoj dosta velikosrpske politike koja ih stalno gura u nove sukobe. Jer, velikosrpska politika ne može opstati bez stvaranja sukoba i ratnog huškanja, a toga je i Srbima dosta. U Hrvatskoj na posljednjim parlamentarnim izborima za Hrvatski sabor (2016.), od ukupno 138.539 birača pripadnika srpske manjine, glasovalo je (prema službenim podatcima DIP-a) 19.534 birača, odnosno 14,10 posto. Dakle, čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije sudjelovalo i biralo svoje zastupnike na posebnoj listi što se može tumačiti i da, osim što ne odobravaju takav način biranja, ne podupiru ni politiku aktualnog vodstva srpske manjine u Hrvatskoj. Politiku koja je na tragu velikosrpske i koja ih iz dana u dan gura u sukobe s većinskim hrvatskim narodnom. Srbi u Hrvatskoj svjesni su da imaju ne samo kulturna, obrazovna već i politička prava koja manjine u drugim europskim državama ni približno nemaju i ne žele živjeti po diktatu vođa i etnobiznismena kojima je to jedini način, ne samo da nešto zarade, već i da stvaranjem konflikta opet započnu kakav krvavi rat. Da ostvare ono što nisu uspjeli devedesetih. Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko slovo