VUČIĆA RUŠE GORI OD NJEGA - KRIMINALCI I "UŠMINKANI" VELIKOSRPSKI FAŠISTI

"Levica Srbije" ruku pod ruku s novopečenim tajkunima (čitaj: kriminalcima koji su svoj imetak stekli u "sivoj zoni" biznisa) i radikalnom pro-fašističkom, klero-nacističkom, velikosrpskom desnicom čiji je autentični  predstavnik  lider Srpskog pokreta Dveri, Boško Obradović, ruši danas Vučića - i svatko od njih u tomu ima svoj interes. Borko Stefanović se krije iza tobožnje "levice" i nastoji zametnuti tragove vlastitog kriminala (prije svega vezano za prodaju NIS-a Rusima za petinu prave tržišne vrijednosti - poslu u kojemu se dobro "omrsio", navodno s 500 milijuna eura "provizije"), Đilasove nakane su slične njegovima, jer je način na koji je u svojoj firmi na brzu ruku stekao 18,5 milijuna eura također krajnje sumnjiv, treći iz ove garniture je bivši ministar vanjskih poslova i nekoć predsjedatelj Opće skupštine UN-a koji se nikad nije pomirio s gubitkom fotelje i političkom anonimnošću, i, na kraju četvrti najistaknutiji "as" iz kvarteta (koji više sliči jahačima Apokalipse nego spasiteljima Srbije) je Boško Obradović, poznati klero-fašist i promotor srpske nacističke ideje koji je trenutačno, za potrebe svog imidža i uklapanja u europsku konzervativnu scenu navukao krinku "uljuđenog konzervativnog političara koji se zalaže za obitelj, tradiciju i kulturu" (a usput obožava i Dimitrija Ljotića, Nikolaja Velimirovića, Dražu Mihailovića i sve druge "srpske patriote" i "umnike" koji su se "kroz istoriju žrtvovali za Srbiju" i "pronosili njen slobodarski duh"). Evo samo jednog dijela govora Boška Obradovića (na obilježavanju 20-e obljetnice 'Dveri', održane nedavno - 11. ožujka o.g.), u kojemu jasno daje do znanja kako ne misli odustati od Velike Srbije: "Uprkos krilatici 'Iz poraza u poraz do konačne pobede', koju je pola u šali a pola u istini govoreći o Dverima i savremenoj generaciji Srba izrekao prof. dr Milo Lompar, smatram da posle 20 godina ipak možemo da konstatujemo jednu veliku pobedu: ideja Dveri, hrišćanski sistem vrednosti koji zastupamo, ono što je Sveti Vladika Nikolaj nazvao 'svetosavski nacionalizam', uspela je da opstane i da se kao 'reka ponornica' Miloša Crnjanskog posle višedecenijskog potiranja u jugoslovenstvu i komunizmu pojavi na površini kraja 20. i početka 21. veka i ponovo postane bitna za formiranje zakona života srpskog naroda. (...) I znam da nisam Srbin ako zaboravim Kosovo i Metohiju, Republiku Srpsku Krajinu, Republiku Srpsku, Crnu Goru i svakog Srbina koji živi van granica Srbije, a posebno širom rasejanja." (Vidi video; citirani dio: od 1:34:00 do 1:41:03)

Kod Srba se redovito događa da "vukovi" navlače "janjeće kože" u vremenima nakon poraza i uzmaka, kad se metode velikosrpske ideologije moraju mijenjati i prilagođavati realnim uvjetima. Tako je ova ideologija preživljavala u raznim razdobljima (pa i u vrijeme komunizma), ali se u suštinskom smislu nije promijenilo ništa u pogledu njezinih ciljeva. Tako je i danas. Ovaj heterogeni "Savez za Srbiju" - u kojemu svatko ima svoj interes za dolazak na vlast, za sada želi ostvariti cilj koji je zacrtan kao prioritet - srušiti Vučića. Ako to uspiju, slijedi razračunavanje između njih samih. Istina jeste da četvorica ovdje najistaknutijih (spomenutih) lidera koji vode proteste nisu ništa bolji od Vučića: svi su velikosrpski nacionalisti i pored ostaloga, kao jedan od glavnih "crimena" spočitavaju mu "predaju Kosova" (iako ovih dana o tomu uglavnom šute, svijeta radi!). Vuk Jeremić, je primjerice, dok je bio ministar vanjskih poslova, izjavio kako "Kosovo može biti priznato samo preko njega mrtvog", a ni ostali (pogotovu Obradović) nisu daleko od takvoga stava. Ljotićevac, nikolajevac i svetosavac, naci-fašist Obradović (osim na "ljubavi prema porodici i tradiciji" i velikosrpskom diskursu), najveći dio svoga imidža gradi na "poštenju" i "čistim rukama", ali ne smeta mu društvo koje se okupilo oko njega, a u kojemu je najmanje onih koji nisu ogrezli u kriminalu i pljački. Treba poslušati objašnjenje jedinog autentičnog političara u Srbiji koji predstavlja stvarnu oporbu Vučiću, Čedomira Jovanovića, vezano za nesudjelovanje LDP-a u rušenju Vučića s ovakvim "Savezom za Srbiju" i stvari su mnogo jasnije. Nema u Srbiji pomaka nabolje, još manje distanciranja od dosadašnje katastrofalne politike. Posrijedi je ponovno gola borba za vlast i ništa drugo. Dakako, nije isključeno da bi se iz svega ovoga mogla izroditi i neka veća kriza ili (ne daj Bože) katastrofa širih razmjera. Srbiji treba neki "mali Putin" koji bi stvari doveo u red, jer to je još uvijek (u većini) narod kod kojega su relikti mitske i plemenske svijesti izraženi do te mjere da se nije u stanju odmaknuti od svoje romantizirane prošlosti i snova o vlastitoj "veličini" i "važnosti" u svjetskoj zajednici naroda. Vučić je pokušao imitirati političara velikog formata - ali, on to ni po čemu nije niti može biti, utoliko prije što mu Rusi nisu skloni. Njihovi mediji ismijavaju ga kao "slabića" i "mekušca", rugajući se njegovoj "snishodljivosti" i "ulizivačkom" odnosu prema ruskom predsjedniku (prigodom zadnjeg posjeta) i to ne može popraviti niti Putinova kurtoazna najava "bolje suradnje" sa Srbijom. Kad je Srbija u pitanju jedino je sasvim izvjesno da se ništa normalno u njoj dogoditi ne može. Sve drugo je moguće.   Zlatko Pinter