VUČIĆU, PROČITAJ I NAUČI: Povjesničar nam je detaljno objasnio od kada se šahovnica vijori u Kninu

‘U Kninu se danas vijori šahovnica koje tamo nikad nije bilo…’  – nedavno u Kosovskoj Mitrovici izrečena tvrdnja srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića izazvala je lavinu reakcija u Hrvatskoj, kako vladajućih tako i oporbenih političkih struktura. Bez obzira na društveno-političke reakcije koje su se tom izjavom željele eventualno postići, treba istaknuti kako, iz povijesnog kuta, ta tvrdnja u svakom slučaju predstavlja grubi falsifikat i netočnost,donosi dalmatinski portal… Knin se od prvog spomena u povijesnim izvorima (sredinom X. stoljeća) nalazio u sastavu Hrvatskog Kraljevstva: prvi put se spominje pod imenom ‘Tenen’, kao grad i središte jedne od hrvatskih županija – kninske županije (kako navodi bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu ‘De administrando imperio’). Osim toga, smatra se kako se u Kninu nalazio kraljevski mauzolej Trpimirovića, vladarski dvorac (‘castrum’) i dvor – povremena prijestolnica hrvatskih kneževa i kraljeva tijekom IX., X. i XI. stoljeća. O tome svjedoči i niz sačuvanih natpisa na kamenim spomenicima, uključujući i Muncimirov iz 892. godine. Također, zanimljivo je kako je u prvoj polovici XI. stoljeća u Kninu bila osnovana biskupija, a njeni poglavari su nosili naslov ‘biskupa hrvatskog’ (‘episcopus chroatensis’). Nakon utrnuća vladarske kuće Trpimirovića krajem XI. stoljeća, biskup koji je svoje sjedište imao u Kninu ponekad se nazivao ‘hrvatski’, a ponekad ‘kninski’. Kada se 1185. u Splitu održao pokrajinski crkveni sabor kninskoj biskupiji su određene nove granice, dok su kninski biskup i njegov kaptol nastavili uživati poseban ugled i za vrijeme Arpadovića, Anžuvinaca, Luksemburgovaca i drugih vladajućih dinastija. Tako je biskup imao svoje dvore i u Cazinu (u današnjoj Bosni i Hercegovini), a kninski biskup Andrija Tuškanić zauzeo je počasno prvo mjesto među potpisnicima Cetingradske povelje iz 1527., kada je Ferdinand Habsburški bio izabran za hrvatskog kralja. Osmanlijska vojska je 1420. godine prvi put napala Knin, a osvojila ga je 1522., pa je Knin tada ušao u sastav Osmanlijskog Carstva. Mlečani su ga nakratko oslobodili 1648., a Osmanlije su iz kninskog kraja konačno protjerane 1688. godine, od kada su grad i okolica bili u sastavu Mletačke Republike, sve do njene propasti krajem XVIII. stoljeća. Potom je uslijedila austrijska, zatim kratkotrajna francuska i naposljetku austro-ugarska vlast (do kraja I. svjetskog rata tj. 1918. godine). Dok se Knin nalazio pred neposrednom turskom opasnošću, tj. tijekom druge polovice XV. stoljeća, a osobito nakon propasti Bosanskog Kraljevstva 1463. godine, provale Osmanlija na područje Hrvatsko-dalmatinskog Kraljevstva su učestale, posebno u krajeve južno od Gvozda. Tamošnje plemstvo je u tom razdoblju svoje nade u obranu od sve jačeg pritiska Osmanlija sve više polagalo u moćne Habsburgovce kao aktualne rimsko-njemačke careve, a sve manje u slabašne Jageloviće (Vladislava II. i Ludovika II.) kao svoje legitimne vladare. Nakon katastrofalnog poraza hrvatske vojske u bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493. godine hrvatsko plemstvo južno od Gvozda je tek izabranom caru Maksimilijanu I. Habsburškom poslalo pismo u kojem od njega očekuje pomoć i ističe svoju mukotrpnu obrambenu ulogu ‘tvrđave’ u borbi protiv Osmanlija, što je izraz kojeg će hrvatski plemići od tada redovito ponavljati tražeći pomoć od zapadnih vladara. Tako se 1494. u pismu papi i rimsko-njemačkom vladaru plemstvo tadašnje Hrvatske također naziva ‘kulom’ i ‘predziđem kršćanstva’ – ‘antemurale Christianitatis’. Pretpostavljeni slijed formiranja hrvatskog grba sa šahiranim poljima u okviru habsburške pretenzijske heraldike – od sintagme o Hrvatskoj kao ‘tvrđavi’ i bedemu (predziđu) obrane kršćanstva od Osmanlija do stiliziranog prikaza tvrđave/zida u obliku šahiranih polja (kvadrata) Prikaz tvrđave/obrambenog zida kao slikovitog simbola Hrvatske izložene neprestanim napadima Osmanlija tijekom druge polovice XV. stoljeća (u kontekstu aktualne europske protuosmanlijske borbe: ‘predziđe kršćanstva’ – ‘antemurale Christianitatis’) bio je, vjerojatno pod utjecajem Maksimilijana Habsburškog, početkom posljednjeg desetljeća XV. stoljeća heraldički oblikovan u šahirana polja postupkom likovne redukcije i stilizacije, tako da se zidni raster likovno ‘pretvorio’ u šahiranu plohu s pravilnim kvadratima. Tako je konačno formirana hrvatska ‘šahovnica’ – tj. popularno (i ujedno pogrešno) nazivani grb Hrvatske. Period od 1493./1494. (kada je šahirani grb Hrvatske vjerojatno nastao) do 1522. kada se Knin našao u sastavu Osmanlijskog Carstva bio je ujedno i ključno razdoblje oblikovanja hrvatskog šahiranog grba – prvog službenog heraldičkog znamenja Kraljevine Hrvatske, te su primjeri njegove tadašnje uporabe ne samo brojni nego i široko rasprostranjeni europskim kontinentom. Također, treba istaknuti kako je Knin (uz Zagreb) u razvijenom i kasnom srednjovjekovlju bio svojevrsni glavni grad Hrvatsko-dalmatinskog Kraljevstva: od XII. do XIV. stoljeća u Kninu i Zagrebu naizmjence su stolovali hrvatski herceg i ban, a u Kninu (uz Nin i Bihać) su se redovito održavali i sabori za krajeve južno od Gvozda.     Stoga je i šahirani grb Hrvatske (‘šahovnica’) – nastao krajem XV. stoljeća, kao simbol hrvatske plemićke zajednice (i ujedno Hrvatske kao ‘predziđa kršćanstva’) nesumnjivo bio prisutan ne samo na Cetingradskoj povelji iz 1527. (koju je prvi potpisao upravo kninski biskup) nego i u samom Kninu, jednom od tadašnjih glavnih hrvatskih gradova i obrambenih utvrda. Osim toga, do spomenutog potpisa kninskog biskupa iz 1527. stoji i potpis tada aktualnog bana Ivana Karlovića Krbavskog (1527. – 1531.) koji je i u doba pada Knina pod Osmanlije 1522. obavljao istu dužnost (1521. – 1524.) Maksimilijanov nasljednik Ferdinand Habsburški je iste godine kada su Osmanlije osvojile Knin (1522.) na državnom saboru Svetog Rimskog Carstva u Nürnbergu istaknuo kako ‘viteški kršćanski narod’ Hrvata ‘poput štita’ stoji ispred Štajerske, Koruške i Kranjske, te cijele Europe i zapadnoga kršćanskoga svijeta. Pritom je za Hrvatsku također upotrijebio izraz ‘predziđe’ (njemački: ‘zwingermaurer’). Na tom istom saboru knez Bernardin Frankapan je održao glasoviti govor u kojemu je molio okupljene staleže za pomoć u obrani od Osmanlija, napominjući kako je ‘Hrvatska štit i vrata kršćanstva’. Naposljetku, Bernardinov sin Krsto sljedeće je godine (kada je Knin već bio u osmanlijskim rukama), u govoru pred papom Hadrijanom VI., nasljednikom Lava X., ponovio uvriježenu metaforu o Hrvatskoj kao ‘predziđu’ i ‘dverima’ kršćanstva. Iz svih navedenih primjera heraldičke uporabe šahiranih polja kao specifičnog znamenja Kraljevine Hrvatske, od posljednjeg desetljeća XV. stoljeća do 1522. godine, kao i iz povijesnog konteksta važnosti Knina kao središnje protuosmanlijske obrambene točke krajeva južno od Gvozda, jasno se može zaključiti da se u Kninu zasigurno vijorio grb Kraljevine Hrvatske (šahirana polja) i prije pada Knina pod Osmanlije, kao što su se hrvatska šahirana polja (u funkciji nacionalnog grba hrvatskog naroda) vijorila u Kninu u neprekidnom kontinuitetu i od 1918. godine: kao sastavni dio grbova različitih državnih tvorevina (od Države SHS nakon I. svjetskog rata do Republike Hrvatske nakon Domovinskog rata) s izuzetkom postojanja tzv. RSK – samoproglašene paradržave unutar Republike Hrvatske (od 1991. do 1995. godine).