VUK DLAKU MIJENJA, ALI ĆUD NIKADA - VESNA NI NAOČALE NE VRIJEDE DA BOLJE VIDIŠ

Vjerojatno ogorčen, ne vjerojatno, već sigurno, pitam te drugarice Pusić je li ovo pravedno i pravično? Priča koja mene osobno dodiruje, ne znaju je mnogi, jer poštujem neke odluke. Odluku svoje majke, koja je u životu uvijek poštena i ne mrzi nikog, a imali bi pravo. Kakvo je ta vaša krivnja dokazivana bez suda, bojim se i pisati ono što je zadesilo moju obitelj, rodbinu po majci. Iz II svjetskog rata, niti jedan muškarac nije ostao živ. Mislio sam da ovo neću nikad javno obznaniti, ali drugarice Pusić i ostali ideološki drugovi koji mrzite sve što je hrvatsko i pretvarate u ustaštvo, pukao sam na ovo. To vam je prolazilo ne kažnjeno 45 godina, a takvu ideologiju nastavljate i danas.

KAO MALOM, NIJE MI BILO JASNO ZAŠTO NEMAM UJAKA, STRICA…

Kao klinac sa sela, pomalo nestašan i znatiželjan, rođen za vrijeme komunizma, nešto mi nije bilo jasno kako to moja mama nema brata, sestru, ujaka, strica……Jednom igrajući se, u ambaru, u drvenoj komodi, pronalazim zamotanu kutiju. Po prirodi kakav jesam, normalno da sam morao istražiti što se unutra nalazi. Našao sam podosta slika, neke vojske u nekim čudnim odorama. Što pojedinačno što skupno, ali to nisu partizani. Još premlad da bi znao da su postojali i ustaše, mada se o tome šaptalo ili bi koji pijani susjed o tome šapćući pričao s mojom bakom. Ipak premalo godina da bih shvatio što oni govore. Uzeo sam te slike i ushićen ušao u kuću, zvao mamu i baku, izdvojio sam jednu sliku i pitao je li to moj djeda? Crne kose, visokog čela, gustih obrva, pravi vojak, no na glavi nije imao kapu sa zvijezdom petokrakom, jer u to vrijeme to je tako moralo biti. Nisam dobio batine, ali su me ukorile da te slike ne smijem dirati niti govoriti o tome, te su mi iste uzele, no priznale su mi da je to moj djeda. Godine su prolazile, pomalo sam s vremena na vrijeme tražio te slike, jer imao sam i više znanja tko su bile ustaše, četnici i partizani. Nisam ih pronašao, dobro su ih sakrile, no u meni je uvijek bio neki nemir i želja da ponovo vidim te slike. Susjed Vinko, koji je prošao logor, susjed Pavle čiji brat je bio isto ustaša, još neki ljudi znali su govoriti o sudbini moga djede, ali i njegove braće, braće moje bake, a ja sam to upijao.

I tako sam doznao da su svi moji preci bili ili u ustašama ili domobranima. Dogodila im se sudbina kako drugarica Pusić govori. Imali su krive odore na sebi. A jesu li što nažao učinili nije bitno, tko je to uopće pitao ili je to bilo važno? Krajem rata, kada su već partizani naveliko hrlili prema Zagrebu, moj djeda, ustaški časnik s nekolicinom sumještana i svojom braćom i bratićima, nakon jedne bitke sakrili su se van sela u jednu zemunicu i čekali da prođu partizani. No selski dušobrižnici otkucali su mog djedu i sve ostale. E sad drugarice Pusić dolazi na vidjelo partizansko suđenje. Poubijali su sve, osim mog djeda, jer treba je netko za primjer, a gdje ćeš boljeg od ustaškog časnika. Govorili su da je to bio „Vojvođanski korpus“, pa je tako jedna partizanka svezala mog djeda za konjski rep. Od mog sela, Čepelovca pored Đurđevca prema zapadu sve do iznad sela Sveta Ana, nekih 10-tak kilometra, vukla ga po selima i Bilogori, po šljunku, šumama, možete misliti kakve je muke prolazio i na što je mogao ličiti. Zastali su iznad sela Svete Ane, ako je to sreća, našao se jedan partizan iz susjednog sela. Prepoznao je mog djeda i da mu skrati muke ispalio mu metak u čelo. Samilosni hitac. To je pravedna osuda??????

ČESTO SAM PITAO MAJKU: GDJE DA DJEDU ZAPALIM SVIJEĆU?

Godine su prolazile, ja te slike nisam zaboravio, niti priču oko mog djede. Baka se nikad nije udavala, a moja mama nikad u životu nije vidjela svog oca, ja svog djedu. Došao je Domovinski rat, a ja sam vršio pritisak na svoju mamu da pronađemo djedin grob i da napravimo spomen ploču, jer bilo je još živih koji su znali gdje je zakopan. Ipak, popustio sam, jer je to za moju majku bila gorka tema i svaki put kad bi ja spominjao tu priču ona je neizmjerno plakala i molila me da to ne činim, jer ju to boli. I da se još vratim u svoje djetinjstvo, znao sam pitati mamu, za Dan mrtvih, gdje da zapalim svijeću za svog djeda? Nakon mnogo godina sam shvatio zašto me slala na spomenik poginulim u NOB-u. Bila je to simbolika.

I sada drugarice Pusić, odgovorite vi meni je li to humano postupanje, je li moj djed imao pravo na suđenje ili je samo kriv što je bio ustaša? Je li zaslužio da ga mlada partizanka vuče konjem, za primjer drugima kako će proći. Ako već željeti pričati o krivnji, osudama, presudama, krenite iz svojih tzv. antifašističkih redova, jer ja bih vrlo rado za ovakve maknuo ovaj „anti“. Svaka čast pojedincima koji su ratovali za slobodu, ali nisu podlegli pod komunističku ideologiju.

A vaš nekadašnji idejni vođa, drug Tito, ne znamo je li iz Kumrovca ili Rusije, nije suđen, ali njegov totalitarni režim osuđen je. Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Hrvatski sabor je već 2006. godine, kao svojevrsni odjek Rezolucije 1481, donio vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (dokument objavljen u “Narodnim novinama” br. 76/2006). U narednom razdoblju se na Rezoluciju 1481 povremeno spominje, iz redova intelektualaca i političara koji nisu ljevičari. Političari iz redova ljevičarskih stranaka i ljevičarski intelektualci tu temu, međutim, izbjegavaju spominjati.

I nemojte se onda pitati zašto ste jedva izabrani za potpredsjednicu Hrvatskog državnog sabora, poklonite se žrtvama komunističkog režima. U Bleiburgu je, ne veličanje ustaškog pokreta, već sjećanje na sve žrtve komunističkog režima. Moj djed nema grob, ali zapalit ću mu svijeću u Bleiburgu, jer tamo su izdani Hrvati i svi oni koji nisu nosili zvijezdu petokraku. Zašto onda vi ljevičari slavite Dan ustanka u Srbu, a jako dobro znate da je tamo bio četnički pir nad Hrvatima. Nikakvog ustanka tamo nije bilo, već klanje i masakar, zato se treba odustati od takvih pokroviteljstava krivotvorina hrvatske povijesti.

Za kraj i drugarica Pusić, njezino brat, Milanče i svi vi ostali, kad iznosite laži o Bleiburgu, o kolektivnoj krivnji svih Hrvata, kad ne govorite istinu o Golom otoku, sjetite se da nekome nanosite bol. Nadam se da ovo neće pročitati moja majka, jer sam ja vrlo teško opisao svoj „antifašizam“.