Vukovarska večer u Melbourneu

[caption id="attachment_85351" align="aligncenter" width="450"] Naslovna fotografija – S lijeva: vukovarski branitelj, Časnički namjesnik (HOS) Damir Markuš Kutina; hrvatski konzul u Melbourneu Miroslav Miletić; gradonačelnik Vukovara Ivan Penava; Katarina Brozović Bašić; Dinko Dedić; Mate Bašić; predstojnik Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske Zvonko Milas; voditelj službe za pravni položaj, kulturu i obrazovanje hrvatskog iseljeništva Croatiana Orešković, vukovarski branitelj, Satnik HV Damir Plavšić i načelnik Sektora za provedbu i nadzor programa i projekata Hrvata izvan Republike Hrvatske Dario Magdić.[/caption] U Melbourneu je u petak 6. listopada održan program Vukovarska večer, projekcijom filma “Bitka za Vukovar” uz popratni verbal dvojice vukovarskih branitelja, satnika HV Damira Plavšića i časničkog namjesnika (HOS) Damira Markuša Kutine. Kako je posjeta branitelja iz Hrvatske koincidirano i očito koordinirano usklađena s posjetom predstavnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, na Vukovarskoj večeri su su pojavili predstojnik Ureda Zvonko Milas u pratnji dvoje dužnosnika Croatiane Orešković i Darija Magdića. Doda li se tome prisustvo gradonačelnika Grada Vukovara Ivana Penave i vice-konzula Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Melbournu Miroslava Miletića, u Hrvatskom domu u Melbourneu se sastala značajna skupina Hrvata.

Bez svaka sumnje, u Hrvatskom domu u Melbourneu se okupio vrlo reprezentativan tim Hrvata iz Hrvatske, pred iseljenim, izbjeglim, protjeranim i ne svojom krivicom u tuđini rođenim Hrvatima, jednog za hrvatsko izbjeglištvo i za hrvatsku državu vrlo reprezentativnoga grada, sa šedesetgodišnjom dinamičnom poviješću života za Hrvatsku izvan Hrvatske i borbe za državu na svim poljima na kojima se ta borba može osmisliti i svim sredstvima s kojima se sloboda može ostvarivati. Prije bilo kakvoga spomena o tome što je tko tamo govorio, valja predstaviti taj ambijent isprepletene prošlosti s budućnošću, uspomena i očekivanja, sjećanja i nadanja, kojima je centralna točka bila Domovinski rat i u njemu centralni simbol toga rata Vukovar.

Svi gosti iz Hrvatske, na jedan ili na drugi način vezani su uz borbi za hrvatsku državu i uz Vukovar, bilo da se radi o dva vukovarska branitelja Plavšiću i Markušu, o predstojniku Milasu i konzulu Miletiću koji su također bili branitelji, do mlađe generacije u ovoj skupini, gradonačelniku Ivanu Penavi i Dariju Magdiću, sinu poginulog branitelja ili Croatijani Orešković, kćerki hrvatskog borca i ratnika. Bio je to ambient u kojemu sva priča o razdvajanju prošlosti od budućnosti ili iseljeništva od Domovine, pada u vodu do besmisla. Hrvatska je jedna, trajna i nedjeljiva i u vremenu i u prostoru i tko se god sinoć našao u Hrvatskom domu, dvostruko starijem od ove hrvatske države, morao je osjetiti i miris hrvatske sveobuhvatnosti i nedjeljivosti po bilo kojem pitanju koje pečati ovaj mali žilavi narod što se u posljednjem od mnogih ratova, protiv svih očekivanja i unatoč i usprkos, izvukao na razinu drugih, koji nisu trebali ni ovoliko čekati ni ovako krvavo platiti nadnicu svoje državne samostalnosti.

U centru tog ambienta, sa zvučnika tokom prikazavnja filma o Vukovaru, čula se zaglužujuća jeka eksplozija topovskih i tenkovskih granata kojima je zasipan Vukovar, a onda opet glasovi male djece koja danas trčkaraju po vukovarskim livadama i dječjim igralištima, opet prošlost i budućnost u svom uzročno-posljedičnom spletu, spaljena, tenkovskim gusjenicama i četničkim čizmama oskvrnuta zemlja iz koje danas raste cvijeće. Bilo je govora iz usta onih u čiju svijest su zakovane strahote rata, o tome odakle dolazimo i govora o tome gdje se nalazimo i puno riječi o tome kuda trebamo stići i što sve trebamo ostvariti da bi cijela priča o jednom malom narodu razbacanom po bijelom svjetu, mogla dobiti puni smisao, kao one bajke koje završavaju riječima “….i onda su ostali živjeti sretno i zadovoljno”. Na početku nastupa je predstavnik Australsko-hrvatskog društva i član Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske g. Ante Jurić pozdravio goste iz Hrvatske i na kraju im se zahvalio. Nakon filma su vukovarski branitelji Plavšić i Markuš opisali pakao zvan granatiranje, opsada i obrana Vukovara, onako kako to ne može opjevati niti jedan guslar niti zapisati jedan povijesničar, nego tek ispričati netko tko je sve to doživio i preživio. Predstavnike ureda za Hrvate izvan Hrvatske je najavio i pozdravio koznul Miletić, naglasivši svoju primarnu ulogu u ovom gradu da prvenstveno bude jedan od Hrvata među svojim narodom, dio zajednice ispred i iznad svoje službene diplomatske funkcije.

Zvonko Milas je opisao nastojanja svog Ureda pospješiti povratak iseljenika, s naglaskom na mlade Hrvate, rođene u iseljeništvu, kojima na usluzi stoji program učenja hrvatskoga jezika u Hrvatskoj. Gradonačelnik Penava je uz zahvalu za podršku koju je Vukovar od iseljeništva primio i u obrani i u izgradnji, iznio svoju viziju Vukovara danas i planova za budućnost. Tijekom boravka u Melbournu g. Penava se također sastao s predstavnicima firme icu2 i prodiskutirao poslovni program inovativnosti za Vukovar, koji potječe iz Centra za odlučivanje i etiku Sveučilišta u Stanfordu, s ciljem privlačenja investicija i kapitala za dogoročni program obnove.

Nekada se negdje na kraj svijeta, u jednoj bezimenoj ulici izgubljenoj u prometnoj vrevi jednoga tuđeg grada, nađe okupljena grupa Hrvata koji se nikada ranije nisu ni poznavali, ljudi iz tri različite generacije, kojima je sudbina davno razdvojila puteve i odvela ih u zemljopisne ekstreme, koji se u svakodnevnom razgovoru služe različitim jezicima i odjednom, kao da je netko čarobnim štapićem napravio nekoliko pokreta u zraku, stvori se atmosfera zajedništva, osjećaj da si među svojima kao da smo cijeli život proveli zajedno. Bio je to čarobni štapić s hrvatskom zastavicom na jednom kraju. Nije to bio skup na kojemu su donešene neke značajne odluke niti su dati odgovori na sudbonosna pitanja nakon kojih će sada sve biti lakše. Bio je to skup koji je pokazao potencijal ovog naroda a to je tako važno, biti svjestan svog povijesnog kapaciteta. Učenjaci govore da im je lako ostvarivati velika otkrića kada stoje na leđima gorostasa. Jednako možemo i mi ostvarivati budućnost ako stanemo na leđa našeg tisućgodišnjeg kolektivnog orijaškog naslijeđa, naše sposobnosti izdržati unatoč haubica koje prave kratere na vukovarskim travnjacima i sravnjuju kuće sa zemljom. Neka oni nas krste najvećim pogrdama ovog svijeta, fašistima i kako god hoće – Mi smo žerava koja pali njihove oči. Dinko Dedić/ProjektVelebit