Vijesti Najčitanije
Vukovarske heroine: Vasilija Tucker
'Suborci su umirali na mojim rukama, krv se sušila na meni'
Vasilija Tucker (59) držala je položaj na Sajmištu. Previjala je ranjenike, neki su joj umirali na rukama. Teško je ranjena 10. listopada i danas živi s 50 gelera u tijelu
Gardističku uniformu Vasilija Tucker (59) još čuva i odijeva je rijetko - samo na poseban datum, obljetnicu pada Vukovara. Tad se u njoj, jače nego ikad, miješaju osjećaji tuge, ponosa, ali i ljutnje. Ona je dva mjeseca branila svoj grad. Zbog teškog je ranjavanja 10. listopada završila u bolnici, iz koje je izašla u prvom i zadnjem konvoju koji je sa 107 ranjenika uspio izaći iz Vukovara. Danas živi u Brezovici sa suprugom Robertom, humanitarka je, no i dalje je povezana s tim gradom na Dunavu, s tom rijekom uz koju je provodila najljepše trenutke, odrastala i plakala.
Nije imala vremena tugovati za poginulima, zaklopila bi im oči i otrčala ranjeniku koji ju je dozivao
- Sajmište i Trpinjska cesta bili su položaji koje je zaista bilo teško obraniti jer su nam prilazili sa svih strana tenkovima i transporterima, a nismo imali dovoljno oružja. Jutra su nam počinjala granatiranjima jer su okupatorske snage sa svih strana napadale grad bombama i granatama. Mrtvih i ranjenih bilo je posvuda. Isprva su me suborci štedjeli, ali rekla sam im: ‘Dečki, ja to mogu. Posložila sam sve u glavi i spremna sam’.Ruke su mi bile pune krvi suboraca koja se sušila na meni. A ja ih nisam imala gdje oprati. Mi nismo imali vremena tugovati za mrtvima. Previjala sam ranjenike, neki su mi i umirali na rukama. Zaklopila bih im oči i već me zvao neki drugi ranjenik koji treba pomoć - prisjetila se Vasilija tog vukovarskog pakla.
Otvorio je vatru. Sjećam se samo prvog pogotka. Oteturala sam do živice i pala iza nje. Oko mene su padale granate i letjeli meci. Rukom sam pokušala dohvatiti granatu. Rekla sam, ako moram umrijeti, čekat ću da dođu do mene pa da sa sobom povučem njih što više - prisjeća se Vasilija.
Teško ranjena vikala je nek je ostave i nek bježe
Prvi metak pogodio ju je u lijevu potkoljenicu i smrskao joj kost. Noga joj je visjela, na nju nije mogla stati. Sreća što je bilo vruće, pa se krv zgrušavala te zaustavila krvarenje. - Bilo je 10.20 sati. S mecima u rukama, nogama, prsima, kuku, tijela oblivena krvlju, ležala sam na cesti puna dva sata. Oko mene je padala kiša metaka i granata i sjećam se da sam dvojici naših vojnika samo vikala neka me ostave i neka bježe. Zastajkivali bi, vraćali se po mene i malo me vukli, malo me ostavljali... Kako su me vukli zemljom, u otvorene rane zabijali su se geleri, kojih i danas u tijelu imam 50-ak. Nakon dva sata uspjeli su me odnijeti do Tekstilne škole, iz koje me hitna u 12.20 prebacila u vukovarsku bolnicu. Operirali su me i previli mi rane. Čim sam se oporavila, htjela sam se vratiti na ratište, i molila sam liječnika da me pusti. Zahvaljujući njemu, ja sam danas živa - govori Vasilija.
Vasilija i suprug bave se humanitarnim radom
I napominje da je puka sreća što ih je na putu do Bogdanovaca presrela JNA. Da su bili samo četnici, sve bi ih zaklali. - Kroz rupu na ceradi vidjela sam kako nas gađaju kamenjem. U jednom trenutku vidjela sam regularne vojnike JNA uz koje su bili četnici s bradurinama. Mislim da bi nas, da nije bilo ovih iz JNA, sve poklali - kaže Vasilija. Kasnije su je poslali u zagrebačku bolnicu Sveti Duh. U grad su joj doveli i djecu koju je tad prvi put vidjela od rastanka u Vukovaru. Supruga Roberta upoznala je 1995. preko ljudi koji su nosili humanitarnu pomoć.
Sanja mrtve suborce koji je pitaju: ‘Jesi li spremna? Došli smo po tebe!’
Iako se odmaknula, Vasilija rat ne može izbaciti iz glave. Koliko god se trudila živjeti mirnim i stabilnim životom, još sanja san koji ju je dugo proganjao svaki dan. - Sanjam kako mrtvi suborci, u crnim odijelima, stoje na prostranoj ledini. Pred njima su stolovi na kojima su čisti bijeli stolnjaci, a vjetar njiše plahte koje vise s drveća. Moji mrtvi prijatelji dolaze do mene, širom rašire ruke i uglas pitaju: ‘Jesi li spremna? Došli smo po tebe!’ Tad se probudim. Ali sretna. Znam da me čuvaju, zapalim im svijeću i osjetim spokoj - priznaje Vaska. Ne može da ne spomene sat koji joj je dala kći, a koji je dala suborcu.
