Za “nestaška” Beljaka orden Svetozara Pribičevića a za “zločinca” Đakića Ovčara

Krešo Beljak i Ivan Đakić izgledaju sličnih godina u vremenu kada su se sukobili sa zakonom. Jedan od njih danas sjedi u Saboru i prima srpska odličja, a drugi je morao napustiti stranku i šanse su da će završiti u zatvoru jer je vrlo nepromišljeno objavio jedan stari falsifikat, fotografiju ustaše kojemu je prikpočana glava jednog četnika (službeno srpskog vojnika). Da bi hrvatskom vojniku (pardon ustaši) uglavili četničku glavu, morali su mu modificirati ruke, pa su na falsifikatu ispale neprirodno kratke, ručice, koje nikako ne pristaju “ljutom ustaši”. I što se onda dogodilo. Digla se kuka i motika da je cijeli politički vrh Hrvatske morao po hitnom postupku javno, oštro osuditi  “zločnica”. Imao je nesreću da ga se, kako bi sačuvao svoju karijeru, odrekao i rođeni otac i umjesto da ubaci koju riječ kao olakšavajuću okolnost, što bi se očekivalo od svakog oca, osudio ga najglasnije. A zašto ga je trebao javno i tako glasno osuditi baš cijeli vrh hrvatske vlasti, kada se radi tek o nepromišljenoj objavi golobradog mladića na Facebooku, koju je ovaj odmah povukao i još se k tome pokajao za glupost koje mu nije trebalo. Zašto trebaju glavni mediji likovati kako će on platiti svoje, sa i do 3 godine robije? Čemu? U Hrvatskoj se događaju brojna kriminalna djela. Veliki broj Hrvata pogine nasilnom smrću od nekog ubojice, pa što bi rekli da za svaki taj slučaj, k tome neusporediv s ovim, politički vrh skače i daje izjave, osuđuje počinitelja i iskazuje žaljenje obitelji žrtve. Mediji bi pitali – ne postoje li za to sudovi, nemaju li ovi pametnijega posla? Međutim, vrhovni sudac hrvatskoga morala Milorad Pupovac dao je otkriti zašto je cijela halabuka bila potrebna, jer on sa svime što je do sada učinjeno, a digla se na noge cijela vladajuća vrhuška, niti iz bliza nije zadovoljan. Kakva isprika, kakav sud, kakav zatvor, kakvi bakrači? Presuda je pala. Maloga po hitnom postupku treba odvesti na Ovčaru i likvidirati, a za dželata treba imenovati njegova oca da se iskupi, želi li sačuvati poziciju. Osim toga, što će na sve to reći Stazić? Vjerojatno da to ide u prilog njegovoj izjavi kako je 1945. trebalo izvršiti dobar posao, tj. potamaniti sve Hrvate, da ne bi mogli imati potomstva od kojih će jedan moći, stoljeće kasnije, Srbima preko Facebooka poslati ovakvu čestitku. Valjda nisu predvidjeli tehnološki napredak, elektronske komunikacije i Facebook, inače Hrvati ‘četerespete’ ne bi tako olakotno prošli sa samo nekoliko stotina tisuća likvidiranih. Imali smo iz ovog primjera dosta naučiti, napr. o tome kuda Pupovac namjerava odvesti srpsku zajednicu u Hrvatskoj, jer kada bi Ivana stvarno likvidirali na Ovčari, Pupovčeve bi Novosti vjerojatno objavile “sarkastičan” članak pod naslovom “Lijepo krvari lijepi Ivo”. Tako Pupovac prekomjernim granatiranjem Hrvata stvara u svojoj zajednici psihozu da opet prečani mogu postati trojanski konj, kada ih Srbija ponovo odluči žrtvovati za svoje ekspanzionističke ciljeve, što je Pribičević shvatio kasno a Pupovac izgleda neće nikada. A imali smo naučiti dosta toga i o hrvatskom političkom vrhu za čiju je ovakvu apologetiku Marko Jurič u tekstu koji će sutra biti objavljen na portalu Projekta Velebit izjavio da je “sramota za ponosni i pobjednički hrvatski narod da ga predstavljaju takve političke kukavice, takve ljudske ništice, lakomi trgovci za još jedan mandat, za koji će sve učiniti i sve prodati, ali koje će povijest prepoznati i kao takve osuditi”. Dinko Dedić / Projekt Velebit