Zaboravljeni heroji iz Vinkovaca: Vrijeme je da im kažemo hvala

Mnogi misle kako su priče iz Vukovara uglavnom ispričane, posebno one najtužnije, najtragičnije i najzanimljivije. Istina je, naprotiv, obrnuta. Kroz proteklih dvadeset i osam godina, hrvatska javnost je upoznata s brojnim sudbinama i herojstvima branitelja Vukovara, no nekako se događalo da se mnoge od njih, uz dužno i veliko poštovanje sudionicima, povodom različitih obljetnica često ponavljajuju, dijelom zbog inertnosti u istraživanju novih priča onih koji pišu o njima, dijelom zato što ih nema tko ispričati, a možda najvećim dijelom iz razloga što su preživjeli samozatajni, jednako onako kakvi su bili kada su kao dragovoljci polazili u obranu Domovine. Jedna od gotovo potpuno nepoznatih tema koja nikada nije samostalno i sveobuhvatno obrađena jeste sudjelovanje Vinkovčana u obrani Vukovara. Priča koja bi, da smo Amerikanci ili Srbi bila odavno ispričana i po njoj snimljen barem jedan film, priča je o jedanaest branitelja iz Vinkovaca, iz Mjesne zajednice 'Kolodvor'. Kažem – 'barem jedan', jer pojedinačna sudbina svakoga od njih u Vukovaru 1991. godine, toliko je teška, kompleksna i zanimljiva, da bi se o svakoj mogao napisati roman. Dana 19. rujna 1991. godine, tadašnji Krizni štab Vinkovci upućuje jedanaest, pripadnika rezervnog sastava Zbora narodne garde iz Mjesne zajednice 'Kolodvor', u ispomoć pri obrani Vukovara i to na sedam dana, nakon kojih im je trebala doći smjena. Uz zapovjednika te grupe, Vlatka Baloga, rodom iz Đakovačke Satnice, za odlazak u Vukovar dragovoljno se javljaju Krešimir Ratković, Željko Patarić, Josip Perković, Mihajlo Let, Mladen Čupić – Haš, Ivan Senčić, Franjo Bubalo, Goran Sertić, Zlatko Adžić i Damir Kalapati. Po dolasku u Vukovar, Vinkovčani iz MZ Kolodvor, raspoređeni su u Borovo naselje, kao grupa za ispomoć braniteljima na položajima na Domu tehnike i Internatu, ali ih ubrzo šalju na Mitnicu, na položaj poznat kao GRIČ 6. Dana 22. rujna 1991. godine, policijskim vozilom koje im je odobrio zapovjednik policije Stipo Pole, točnije, "yugom" sa starim natpisom 'milicija', Vlatko Balog u pratnji Franje Bubala odlazi u Đakovačku Satnicu na očevu sahranu. Tamo ga već čekaju dva mlađa brata Zvonko i Miro Balog, koji su se dan ranije, ne znajući za očevu smrt, vratili iz Njemačke kako bi se uključili u obranu Hrvatske. Iako obojica inzistiraju da se s Vlatkom upute za Vukovar, Vlatko Balog pristaje povesti samo brata Miru, a Zvonka odbija budući da se ovaj tek oženio i imao malo dijete. Dan kasnije, Vlatko i Miro Balog te Franjo Bubalo, vraćaju se na položaj, ali Zvonko Balog ne odustaje, sam odlazi u Vinkovce i s drugom grupom Vinkovčana 26. rujna 1991. godine, odlazi u Vukovar, gdje se pridružuje braći. Dana 2. listopada 1991. godine, po povratku s brifinga iz zapovjedništva, uslijed minobacačkog napada gine Vlatko Balog, a Franjo Bubalo koji se tada nalazio s njim biva teško ranjen te ga odvoze u vukovarsku bolnicu. Točno mjesec dana kasnije, 2. studenoga, ostale Vinkovčane i dva brata Balog šalju u ispomoć na Sajmište, te ih raspoređuju po različitim punktovima. Do sloma obrane grada, svi oni, osim Damira Kalapatija, lakše su ili teže ranjeni, nekoliko njih više puta, no vraćali su se na položaj, ali je činjenica kako su živi dočekali ulazak srbočetnika u bolnicu ili u skloništa u kojima su kao ranjenici bili smješteni. Kao ranjenici, zarobljeni su i pogubljeni na Ovčari – Zvonko Balog, Krešimir Ratković, Željko Patarić, Josip Perković i Mihajlo Let. Kao ranjenici, zarobljeni su, odvedeni u nepoznatom smjeru i pogubljeni – Mladen Čupić Haš i Ivan Senčić. Njihovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni i dostojno sahranjeni. Kao ranjenici, zarobljeni su Goran Sertić i Zlatko Adžić te odvedeni u srpske koncentracijske logore. Miro Balog, kao teški ranjenik zlostavljan je u bolnici, no od sigurne pogibelji spasio ga je pravoslavni svećenik koji je ležao na krevetu pored, a koji se zauzeo za njega, budući da mu je Miro prethodno također spasio život. Milovan Šijaković, poznatiji kao pop Đoko, u bolnicu je dovezen isti dan kada i Miro, amputirana mu je noga, a ispričao je kako je Miro s njim u bolnici dijelio hranu, vodu i cigarete i pomogao mu da preživi. Miro je iz bolnice odveden u Negoslavce, potom Šid i Sremsku Mitrovicu, a nakon nekoliko dana transferiran je u slobodni dio Hrvatske. Damir Kalapati, jedini od njih, do 17. studenoga 1991. godine kada se uputio u proboj iz Grada u okruženju, nije bio ranjen. U šumi Adica, tek što su se spustili do Vuke, nagazio je na protupješačku minu, pa nije bio u stanju hodati dalje. Ipak, s drugom grupom branitelja koji su također krenuli u proboj, tako ranjen uspijeva doći u blizinu Bogdanovaca, gdje od iscrpljenosti ponovo odustaje, odbija da netko ostane s njim te ponovo ostaje sam. Prikupljajući snagu nekoliko dana, sedam dana kasnije, 24. studenoga 1991. godine, kroz njive i kukuruze uspijeva doći do tzv. Male Bosne u Vinkovcima, na slobodni teritorij. Franjo Bubalo koji je prilikom pogibije Vlatka Baloga i sam teško ranjen, izašao je s humanitarnim konvojem iz Vukovara. Za vrijeme koje je konvoj bio u Šidu, Franjo Bubalo, zajedno s drugim teškim ranjenicima, izveden je iz kamiona i fizički zlostavljan. Pa ipak, unatoč teškim ranama, preživio je. Preživio je i između dva zavoja na nozi, uz vozačku dozvolu i prerezan vjenčani prsten iznio i fotografski film s kojega sada, u javnosti prvi put, uz Franjino dopuštenje, gledamo slike. One su svjedoci vremena i dragocjena uspomena obiteljima onih koji, nažalost, nisu preživjeli.