Vijesti Top vijest
Zagrebački “Straseri “danas slave 25 godina osnivanja: Ovo je njihov ratni put
Jedinica dragovoljaca – kasnije nazvana »ŠTRASERI«, osnovana je 3. 10. 1991. godine od strane zapovjednika Zagrebačkih korpusa dopukovnika Stjepana Mateše i dobila je svoje ime i prezime: NG – 9112/05.
Prvi pripadnici postrojbe krenuli su dana 04. 10. 1991. na Posavsko bojište, preko Novske u Banovu Jarugu. Smješteni smo u tamošnjem vatrogasnom domu. Započinje doobuka ljudstva u napadu i obrani, uvježbavanje ukopavanja, upoznavanje sa novim oružjem. Uglavnom su to osobe srednjih godina – osim Gorana Mrakovića »Zeke« s još nekolicinom mlađih.
Odlukom Zapovjedništva Posavskog bojišta prelazimo u selo Novi Grabovac na prvu crtu obrane na liniji Grabovac-Kozarice, a pod Zapovjedništvom 1. brigade ZNG »TIGROVI«. Preuzeli su nas Marijan Mareković i Goran Prpić, (akt o osnivanju nosi nadnevak 16. 10. 1991.). U to vrijeme nam je zapovjednik bio Danijel Zalokar, postavljen od strane Općine Centar. Tri pripadnika postrojbe vrše izviđanje prema selima Bair i Popovac, dolazi do prvog borbenog okršaja s četnicima.
Sudjelujemo u prvom napadu na selo Trokut, 29. 10. 1991., gdje smo svi (bojna 8. Samoborske, dijelovi 150. Bjelovarske i mi) naišli na veliki otpor vrlo dobro naoružanih četnika. Zalokar, nakon razgovora motorolom, među prvima napušta bojište. Ranjeni su Samoborci i Đurđevčani; poginuo Rajko Turk, dva Samoborca su zarobljena (kasnije su četnici priznali da su ih mučili i na kraju ubili).
Pripadnici postrojbe, na spontanom sastanku odmah po povratku, izglasali su nepovjerenje dotadašnjem zapovjedniku i odredili Zeku (Gorana Mrakovića) za zapovjednika.
U međuvremenu, osmišljen je zaštitni znak »ŠTRASERA«. Pripadnik jedinice Domagoj Devlić ga je napravio na dijelu kutije cigareta. Godine 1992. izvršena je korekcija, riječ »četa« se zamjenjuje riječju »postroj«. Nakon nekoliko dana slijedi drugi napad u smjeru Bair i Popovac. Ovaj put uspješno!
Odmor u Zagrebu nešto dulji: od 16.-22. 11. 1991. godine, a dana 22. 11. vraćamo se u Banovu Jarugu.
»TIGROVI« traže potpisivanje profesionalnih ugovora – kako ta ideja nije našla plodno tlo u svih »ŠTRASERA«, odlukom pukovnika Rudija Stipčića pridodani smo 8. Samobortskoj brigadi.
Odlazimo hitno u Gornje Kričke – gdje su se još vodile borbe »TIGROVA« i četnika. Čistimo selo, smještamo se i vršimo stražarenja po okolnim vrhovima. Sporadični borbeni susreti s četnicima. Neprijatelji su se jedne noći pokušali vratiti u Gornje Kričke. U žestokom okršaju ima poginulih i ranjenih suboraca. Odvozimo ih u ambulantu u Lipovljane.
Selo Subocka nam je u vidokrugu i vidimo kako četnici danomice kamionima dovlače ljudstvo i tehniku u selo. Sve to dojavili smo u Stožer područja.
Odlazimo na odmor i kupanje u Zagreb, od 29. 11. do 05. 12. 1991.
Na položaj se vraćamo 10. 12. 1991, ulazimo u tog jutra zauzeto sela Donja Subocka gdje borbe još traju. Smještamo se po kućama i podrumima uz stalnu minobacačku i tenkovsku vatru. Uz nas u Gornjoj Subockoj, je i bojna 8. Samoborske a mi smo s desetinom »TIGROVA« i osiguravamo cestu s mostom. Stižu nam u pomoć tri tenka T-55.
Četnici su izvršili napad na Donju Subocku, 15. 12. 1991., i to na sektoru koji su osiguravali »ŠTRASERI«. Napad je odbijen tako efikasno da su nam i »TIGROVI« došli čestitati.
U daljnje oslobađanje hrvatskog tla »Štraseri« kreću 22. 12. 1991. napadom na selo Čaglić (nadomak Lipiku) zajedno sa Tigrovima i Samoborcima. Po pripremljenosti četnika na taj napad, sumnjamo u izdaju. Naime, dan prije našeg napada dovukli su helikopterom pojačanja u ljudstvu. Jedan zarobljenik nam je priznao da je doveden iz Sarajeva, dali mu odoru i oružje u Čagliću.
Sreća njegova da nije pucao, pa smo ga odveli Luciću (danas generalu) u stožer na ispitivanje. U toj akciji poginulo je ukupno 26 ljudi (Samoborca i Tigrova). Mi smo se svi vratili – mokri i bijesni. Od naših je samo bolničar Ante stradao – eksplozija granate ga je bacila na četnički tenk. Izvukli smo ga i otpremljen je u Lipovljane.
Na Badnjak, Mačak organizira Božićno ukrašavanje prostora u kojem boravimo! Očekujemo »čestitanje« četnika, a za to vrijeme pišemo i međusobno si potpisujemo, čestitke obiteljima, ne znajući ni kako će sve to stići na adrese. Četnici nas nisu razočarali, navečer od 23 do 24 sata u naše dvorište i na kuću palo je oko 160 granata. Oko ponoći od rafala pogine nam Skuli. Drugi dan vraćamo se u Zagreb oko 18 sati navečer.
Skulija smo ispratli na Mirogoju 27.12.1991.
Odmor traje nešto dulje, do 13. 01. 1992.godine. U međuvremenu se sastajemo, usklađujemo mišljenja, kritiziramo. Zeko nas – konačno – vraća u krilo 100. brigade od kojih smo dobivali plaću iako ništa nisu znali o nama. Jedinica »ŠTRASERI« popunjena je ljudstvom do punog broja satnije (160 osoba), dakle nešto preko 100 novih ljudi popune, a mi – stari »ŠTRASERI« – služimo u toj brigadi kao interventna satnija, jer jedini imamo borbeno iskustvo.
Dana 13. 01. 1992 smještamo se u Letovanski Vrh, kod Letovanića na Kupi. Privid mira, ali mi svejedno, svakodnevno vježbamo sa pridošlicama ratne vještine, hodanja, ciljanja, savlađivanje prepreka, „čišćenje“ kuća i sve ono što smo naučili tijekom borbi.
Dana 11. 04. 1992 preseljeni smo u selo Vurot, koje je na samoj rijeci Kupi točno nasuprot okupiranoj Petrinji, a radi konsolidiranja linije obrane. Povremeni vatreni okršaji sa četnicima kulminiraju 15. 04. 1992. napadom koji smo u potpunosti odbili bez naših gubitaka.
Kratak odmor u Zagrebu.
Dana 21. 04. 1992. osiguravamo transport 100. brigade na novi položaj: okolica Nove Gradiške kao zamjena 99. brigadi. »ŠTRASERE« je dopalo selo Savski Bok koje je na samoj rijeci Savi. Ovdje su se rojile milijarde komaraca, koji kao da su jedva dočekali frišku krv, navalili su bjesomučno…
Tamo smo »umirili« četnike preko Save.
Dana 28. 04. 1992. premješteni u selo Poljane uz Novu Gradišku.
Zauzeli smo jedan kanal za navodnjavanje (na pola puta do Dragalića), uz stalne okršaje, noću i danju. Stiže nam zapovjed, da »sladoledare« (Nepalske vojnike UN-a) propuštamo, iako oni stalno nešto trguju sa četnicima. Iz tiska se sjećamo afere Nepalskih vojnika s kupnjom srebra u Zagrebu i šverca za Nepal. Stalni bojevi okršaji s četnicima iz Dragalića.
Ovdje smo boravili do 20. 07. 1992. kada je cijela stota brigada vraćena u Zagreb i rasformirana.
Mačak, Branko i Mac uključuju se u postroj 3. Domobranske brigade kao zapovjedni kadar (Mačak na funkciji zapovjednika bojne, a Branko i Mac na funkciju zapovjednika satnija) u vremenu od 01. 04. 1993. do 31. 12. 1994. U tom razdoblju bilo je nekoliko doškolovanja, i sva trojica prebačena su u postroj 1. Domobranske pukovnije od 01. 01. 1995. gdje djeluju do 31. 12. 1995. sa završetkom bojevog djelovanja na području rijeke Une (crta obrane Jasenovac-Dubica-Kostajnica), a kasnije i osiguravanje državne granice.
Mrvica, Čvrga, Talan i Canjuga prelaze u redove 144. brigade, koja je na južnom bojištu gdje pogine Mrvica.
Fray, Šokre, Tot, Haš i Žac se uključuju u redove Vojne policije.
Zeko završava časničku školu i djeluje u okviru 144. brigade na južnom bojištu na zapovjednoj razini.
Kele postaje pripadnik jedinice za posebne namjene kao snajper kod generala Ante Rose. Pri oslobađanju Livanjskog polja biva ranjen i umirovljen.
O PROGRAMU OBILJEŽAVANJU OBLJETNICE VIŠE MOŽETE SAZNATI OVDJE
Sudjelujemo u prvom napadu na selo Trokut, 29. 10. 1991., gdje smo svi (bojna 8. Samoborske, dijelovi 150. Bjelovarske i mi) naišli na veliki otpor vrlo dobro naoružanih četnika. Zalokar, nakon razgovora motorolom, među prvima napušta bojište. Ranjeni su Samoborci i Đurđevčani; poginuo Rajko Turk, dva Samoborca su zarobljena (kasnije su četnici priznali da su ih mučili i na kraju ubili).
Pripadnici postrojbe, na spontanom sastanku odmah po povratku, izglasali su nepovjerenje dotadašnjem zapovjedniku i odredili Zeku (Gorana Mrakovića) za zapovjednika.
U međuvremenu, osmišljen je zaštitni znak »ŠTRASERA«. Pripadnik jedinice Domagoj Devlić ga je napravio na dijelu kutije cigareta. Godine 1992. izvršena je korekcija, riječ »četa« se zamjenjuje riječju »postroj«. Nakon nekoliko dana slijedi drugi napad u smjeru Bair i Popovac. Ovaj put uspješno!
Odmor u Zagrebu nešto dulji: od 16.-22. 11. 1991. godine, a dana 22. 11. vraćamo se u Banovu Jarugu.
»TIGROVI« traže potpisivanje profesionalnih ugovora – kako ta ideja nije našla plodno tlo u svih »ŠTRASERA«, odlukom pukovnika Rudija Stipčića pridodani smo 8. Samobortskoj brigadi.
Odlazimo hitno u Gornje Kričke – gdje su se još vodile borbe »TIGROVA« i četnika. Čistimo selo, smještamo se i vršimo stražarenja po okolnim vrhovima. Sporadični borbeni susreti s četnicima. Neprijatelji su se jedne noći pokušali vratiti u Gornje Kričke. U žestokom okršaju ima poginulih i ranjenih suboraca. Odvozimo ih u ambulantu u Lipovljane.
Selo Subocka nam je u vidokrugu i vidimo kako četnici danomice kamionima dovlače ljudstvo i tehniku u selo. Sve to dojavili smo u Stožer područja.
Odlazimo na odmor i kupanje u Zagreb, od 29. 11. do 05. 12. 1991.
Na položaj se vraćamo 10. 12. 1991, ulazimo u tog jutra zauzeto sela Donja Subocka gdje borbe još traju. Smještamo se po kućama i podrumima uz stalnu minobacačku i tenkovsku vatru. Uz nas u Gornjoj Subockoj, je i bojna 8. Samoborske a mi smo s desetinom »TIGROVA« i osiguravamo cestu s mostom. Stižu nam u pomoć tri tenka T-55.
Četnici su izvršili napad na Donju Subocku, 15. 12. 1991., i to na sektoru koji su osiguravali »ŠTRASERI«. Napad je odbijen tako efikasno da su nam i »TIGROVI« došli čestitati.
U daljnje oslobađanje hrvatskog tla »Štraseri« kreću 22. 12. 1991. napadom na selo Čaglić (nadomak Lipiku) zajedno sa Tigrovima i Samoborcima. Po pripremljenosti četnika na taj napad, sumnjamo u izdaju. Naime, dan prije našeg napada dovukli su helikopterom pojačanja u ljudstvu. Jedan zarobljenik nam je priznao da je doveden iz Sarajeva, dali mu odoru i oružje u Čagliću.
Sreća njegova da nije pucao, pa smo ga odveli Luciću (danas generalu) u stožer na ispitivanje. U toj akciji poginulo je ukupno 26 ljudi (Samoborca i Tigrova). Mi smo se svi vratili – mokri i bijesni. Od naših je samo bolničar Ante stradao – eksplozija granate ga je bacila na četnički tenk. Izvukli smo ga i otpremljen je u Lipovljane.
Na Badnjak, Mačak organizira Božićno ukrašavanje prostora u kojem boravimo! Očekujemo »čestitanje« četnika, a za to vrijeme pišemo i međusobno si potpisujemo, čestitke obiteljima, ne znajući ni kako će sve to stići na adrese. Četnici nas nisu razočarali, navečer od 23 do 24 sata u naše dvorište i na kuću palo je oko 160 granata. Oko ponoći od rafala pogine nam Skuli. Drugi dan vraćamo se u Zagreb oko 18 sati navečer.
Skulija smo ispratli na Mirogoju 27.12.1991.
Odmor traje nešto dulje, do 13. 01. 1992.godine. U međuvremenu se sastajemo, usklađujemo mišljenja, kritiziramo. Zeko nas – konačno – vraća u krilo 100. brigade od kojih smo dobivali plaću iako ništa nisu znali o nama. Jedinica »ŠTRASERI« popunjena je ljudstvom do punog broja satnije (160 osoba), dakle nešto preko 100 novih ljudi popune, a mi – stari »ŠTRASERI« – služimo u toj brigadi kao interventna satnija, jer jedini imamo borbeno iskustvo.
Dana 13. 01. 1992 smještamo se u Letovanski Vrh, kod Letovanića na Kupi. Privid mira, ali mi svejedno, svakodnevno vježbamo sa pridošlicama ratne vještine, hodanja, ciljanja, savlađivanje prepreka, „čišćenje“ kuća i sve ono što smo naučili tijekom borbi.
Dana 11. 04. 1992 preseljeni smo u selo Vurot, koje je na samoj rijeci Kupi točno nasuprot okupiranoj Petrinji, a radi konsolidiranja linije obrane. Povremeni vatreni okršaji sa četnicima kulminiraju 15. 04. 1992. napadom koji smo u potpunosti odbili bez naših gubitaka.
Kratak odmor u Zagrebu.
Dana 21. 04. 1992. osiguravamo transport 100. brigade na novi položaj: okolica Nove Gradiške kao zamjena 99. brigadi. »ŠTRASERE« je dopalo selo Savski Bok koje je na samoj rijeci Savi. Ovdje su se rojile milijarde komaraca, koji kao da su jedva dočekali frišku krv, navalili su bjesomučno…
Tamo smo »umirili« četnike preko Save.
Dana 28. 04. 1992. premješteni u selo Poljane uz Novu Gradišku.
Zauzeli smo jedan kanal za navodnjavanje (na pola puta do Dragalića), uz stalne okršaje, noću i danju. Stiže nam zapovjed, da »sladoledare« (Nepalske vojnike UN-a) propuštamo, iako oni stalno nešto trguju sa četnicima. Iz tiska se sjećamo afere Nepalskih vojnika s kupnjom srebra u Zagrebu i šverca za Nepal. Stalni bojevi okršaji s četnicima iz Dragalića.
Ovdje smo boravili do 20. 07. 1992. kada je cijela stota brigada vraćena u Zagreb i rasformirana.
Mačak, Branko i Mac uključuju se u postroj 3. Domobranske brigade kao zapovjedni kadar (Mačak na funkciji zapovjednika bojne, a Branko i Mac na funkciju zapovjednika satnija) u vremenu od 01. 04. 1993. do 31. 12. 1994. U tom razdoblju bilo je nekoliko doškolovanja, i sva trojica prebačena su u postroj 1. Domobranske pukovnije od 01. 01. 1995. gdje djeluju do 31. 12. 1995. sa završetkom bojevog djelovanja na području rijeke Une (crta obrane Jasenovac-Dubica-Kostajnica), a kasnije i osiguravanje državne granice.
Mrvica, Čvrga, Talan i Canjuga prelaze u redove 144. brigade, koja je na južnom bojištu gdje pogine Mrvica.
Fray, Šokre, Tot, Haš i Žac se uključuju u redove Vojne policije.
Zeko završava časničku školu i djeluje u okviru 144. brigade na južnom bojištu na zapovjednoj razini.
Kele postaje pripadnik jedinice za posebne namjene kao snajper kod generala Ante Rose. Pri oslobađanju Livanjskog polja biva ranjen i umirovljen.
O PROGRAMU OBILJEŽAVANJU OBLJETNICE VIŠE MOŽETE SAZNATI OVDJE
