ZAPOVJEDNIK TIGROVA: ‘Braniteljima ništa nije nanijelo štetu kao šator u Savskoj’

STOŽERNI BRIGADIR ŽIVKO ZRILIĆ "Branitelji za vrijeme izbora u širokom luku zaobilaze braniteljske stranke i liste i ne glasaju za one s kojima su do jučer zajedno ginuli i sanjali bolju Hrvatsku. Oni od izbora do izbora svoj glasu daju onima koji su ih “locirali, identificirali, hapsili i tansferirali”, kaže Zrilić. Živko Zrilić umirovljeni je stožerni brigadir HV-a, za Domovinskog rata bio je zapovjednik u legendarnim Tigrovima, a u jednoj je vojnoj operaciji teško ranjen dok je spašavao također ranjenog suborca. Bio je pročelnik vojnog kabineta prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, tajnik Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS) te zapovjednik Tuđmanova ZDRUG-a. Za impresivan ratni put i nemjerljive zasluge u Domovinskom ratu dobitnik je više odličja i priznanja. Za Koprivnički.info osvrnuo se na populaciju kojoj i sam pripada te vrlo odvažno rekao na glas ono što malo tko želi priznati. Tekst prenosimo u cijelosti: Mi smo  je stvorili, a političari uništili, bio je transparent na zgradi Ministarstva branitelja u Savskoj 66 u Zagrebu tijekom braniteljskog prosvjeda. I jedna i druga tvrdnja su točne. Hrvatski vojnici Domovinskog rata su obranili, oslobodili i udarili temelje slobodnoj i suverenoj hrvatskoj državi i stvorili pretpostavke da Hrvatska postane normalna, pravna, uljuđena država zapadnoeuropskog kršćanskog kruga. Strukture koje sebe nazivaju političkim strankama, a vladaju zemljom već 27 godina uništile su san hrvatskog čovjeka o Hrvatskoj kao suverenoj državi, državi u kojoj će hrvatski narod biti suveren, državi u kojoj će hrvatski čovjek živjeti od svog poštenog rada. Unakazili su i opustošili državu, potpuno su uništili povjerenje hrvatskih građana u institucije države, potpuno su izopačili sustav vrijednosti  u hrvatskom društvu i – što je od svega najgore – uništili su nadu hrvatskoj mladosti u bolje sutra. Po tvrdnjama vodećih hrvatskih demografa, Hrvatsku je u zadnjih pet godina napustilo čak 400.000 uglavnom mladih ljudi, a ako se toj brojci pribroje Hrvati iz BiH, ona se penje na golemih 600.000.  Među tim mladim Hrvatima koji domovinu napuštaju s mišlju da se više ne vraćaju brojna su djeca hrvatskih vojnika Domovinskog rata, a nije rijetkost da su među  mnogim obiteljima koje bježe iz Domovine i brojne braniteljske obitelji. Tko su ti “političari” s transparenta iz Savske 66 koji su uništili Hrvatsku i zbog kojih hrvatska mladost  bježi iz jedine nam domovine, a starci po kontejnerima za smeće traze hranu, a hrvatska sela ostaju pusta? Ako biste to pitali prosvjednike iz Savske ili branitelje općenito, uglavnom biste dobili odgovor – Račan, Milanović, Mesić i SDP. Ako bi slučajno dio odgovornosti za ovo beznađe u domovini pokušali prebaciti na HDZ, vrlo je vjerojatno da  ćete dobiti etiketu komunjare, jugoslavena, izdajnika i slično. Istine radi, moram priznati da će branitelji za ovo stanje u državi rado optužiti Sanadera, Kosor, Karamarka ili bilo kojeg bivšeg dužnosnika HDZ-a, ali nikad HDZ i aktualne čelnike HDZ-a. Sve dok i aktualni ne postanu bivši. Zašto je to tako, teško je objasniti, posebno ako uzmemo u obzir da nitko nije braniteljima oduzeo toliko materijalnih prava kao HDZ, da nikad više  hrvatskih časnika i vojnika nije završilo ne samo u Haagu, nego i u domaćim zatvorima nego u vrijeme vladavine HDZ-a. Sjetimo se samo smrti Đure Brodarca u osječkom zatvoru, a da ne govorimo o privatizacijskoj pljački,   veleizdajničkoj prodaji Ine, u kojoj vođe krovnih braniteljskih udruga imaju ogromne zasluge, pljački mnogih državnih tvrtki i pljački države općenito o kojoj svakodnevno svjedočimo kroz mnoge sudske procese koji uglavnom padaju u vodu zbog navodnih pravnih zastara, proceduralne pogreške ili nedostatka dokaza. Na svakim parlamentarnim izborima u RH pojavi se neka braniteljska stranka, liste pravaških stranaka uglavnom su sastavljene od bivših pripadnika HOS-a i HV-a, slično je i s listama ostalih manjih stranaka desnog političkog predznaka. Međutim, te stranke nisu ni blizu prelaza izbornog praga čak i da se zbroje glasovi svih tih lista i stranaka. Branitelji za vrijeme izbora u širokom luku zaobilaze braniteljske stranke i liste i ne glasaju za one s kojima su do jučer zajedno ginuli i sanjali bolju Hrvatsku. Oni od izbora do izbora  svoj glasu daju onima koji su ih “locirali, identificirali, hapsili i tansferirali”. I onda stave transparent: Političari su uništili hrvatsku državu”. “Na odnosu prema ratnicima hrvatske domovine, Hrvatska polaže povijesni ispit sama pred sobom, tu Hrvatska prolazi ili dobiva negativnu ocjenu”, riječi su nepravdno zaboravljenog hrvatskog  vojskovođe i generala Janka Bobetka 1994. godine u dvorani Lisinski u Zagrebu. Na žalost, hrvatska država je pala na tom ispitu, a država i narod koji ne poštuje svoje vojnike i ratnike vrlo brzo će postati kolonija i sluga stranih osvajača. “Nema rata koji nije ponizio ratnika”, stara je kineska izreka, ali niti jedan rat nije ponizio ratnike ili ne tako brzo kao što je hrvatska država ponizila  i zaboravila svoje ratnike. Normalno je da po završetku rata svaka vojska i država ima viška vojnika i časnika ali normalno je i da svi oni koji imaju zdravstvene sposobnosti kroz sustav medicinske rehabilitacije, edukacije, prekvalifikacija nastave graditi državu i društvo. Ali, hrvatska država je odlučila svoje osloboditelje umiroviti, samim time izopćiti iz društva, uskrativši im osnovno ljudsko pravo, pravo na rad, uskrativši im pravo da grade i izgrađuju državu za koju su do jučer ginuli. Hrvatska se jednostavno na taj način vrlo brutalno odrekla cvijeta svoje mladosti, odrekla se najčasnijih i najhrabrijih muževa u svojoj povijesti, a svoju budućnost stavila u ruke beskičmenjaka i poltrona, izdajnika raznih boja. A kako su tek prošli oni hrvatski vojnici koji su nakon povratka s ratišta ostali bez radnog mjesta, ne treba ni govoriti, obicno uz ispriku “a tko vas je tjerao da idete u rat”,  i to uglavnom od direktora i rukovoditelja koji su našli načina da izbjegnu mobilizacijski poziv da bi sudjelovali u procesu privatizacije. U većini zemalja EU i NATO  čija je Hrvatska članica i s kojima se često uspređujemo vojnici i časnici tih država po odsluženju vojničke službe i sudjelovanja u ratu nastavljaju u civilstvu tzv. drugu karijeru, uglavnom u državnim službama, diplomaciji, a nerijetko su direktori vodecih državnih i privatnih korporacija. Za razliku od tih zemalja, hrvatski vojnici su prepušteni zaboravu države i sami sebi, radu na crno, nerijetko alkoholu i kladionicama. Zato ne čudi podatak da se od završetka rata u Hrvatskoj ubilo blizu 3000 branitelja. Ljudi su se osjećali bezvrijednima u vlastitim očima, u  očima svoje djece, zaboravljeni od vlasti i državnih institucija, odbačeni od države i često bivahu na podsmijeh javnosti. Nikad zbog ovog mini autogenocida nije sazvana izvanredna sjednica Sabora ili Vlade, ali zato je preko noći sazvana izvanredna sjednica Vlade i Sabora zbog krize u Agrokoru jer ugrožena je financijska i gospodarska sigurnost države. Međutim, nitko u ovom slučaju ne spominje zapovjednu odgovornost vodećih ljudi te kompanije koji su Hrvatsku doveli na rub  recesije i bankrota. Zato hrvatska država uredno na dugogodišnje robije osuđuje svoje ratnike zbog iste te zapovjedne odgovornosti. Što populacija hrvatskih vojnika iz Domovinskog rata – hrvatski branitelji -predstavlja danas u društvenom, političkom, gospodarskom pogledu u RH? Gotovo pa ništa, potpuno su nebitni, bitni su bili za ratove, sad su bitni samo za izbore i plaćanje poreza na imovinu ukoliko je posjeduju. Ipak, za ovo stanje branitelji ne mogu u cijelosti optužiti političare i političke stranke. Za ovu  situaciju zaslužni su i sami branitelji koji su još uvijek u rovovima 1991. i 1995. godine i međusobno biju davno dobivene bitke. Ne možemo amnestirati ni preko 1200 nerijetko međusobno posvađanih braniteljskih udruga, a posebna je odgovornost na tzv. krovnim udrugama  koje okupljaju najviše branitelja, čiji čelni ljudi su bogatiji  nego arapski šeici, a nijhovo članstvo sve siromašnije i beznadnije. Ali nitko veću štetu ugledu braniteljske populacije u javnosti nije donio kao prosvjed u Savskoj, bez obzira na brojne pozitivne emocije i mnoge časne hrvatske vojnike koji su prošli u tu godinu dana kroz Savsku. Prosvjed je bio iznad svega bezidejan i potpuno promašen. A da je bilo poštenih namjera i pameti, prosvjed u Savskoj mogao je promijeniti lice ove zemlje. Koliko su hrvatski vojnici i redarstvenici iz Domovinskog rata bitni hrvatskim vlastima, govori činjenica da već godinu dana Vlada i Sabor  nisu sposobni izglasati novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja, a zakon je navodno već bio izrađen i spreman za primjenu još za prosvjeda u Savskoj. Tako  su bar tvrdile vođe prosvjeda. No, zato je preko noći izglasan Lex Agrokor. Koliko malo ili ništa hrvatskim vlastima znače hrvatski branitelji govori i činjenica da grupa od deset umirovljenih ratnih zapovjednika HV-a traži prijem kod predsjednika Vlade RH da ga upozore na sve gori položaj ne samo hrvatskih branitelja, nego i hrvatskog naroda i građana u cjelini. Sastanak još nije zakazan i nakon dva mjeseca od zahtjeva. Ali, zato je istog časa kod predsjednika Vlade bio primljen Alvarez III., novi robovlasnik ili novi stečajni upravitelj polovice hrvatskoga gospodarstva. Tko zna, možda bi bilo dobro kad već prije 70 godina za hrvatskog kralja nismo u potpunosti uspjeli ustoličiti Tomislava II, da sad za kralja Hrvatske ustoličimo Alvareza III. Samo, što bi nam u tom slučaju na to rekao meni jedan od najdražih hrvatskih pjesnika i istaknuti pravaš Antun Gustav Matoš? Vjerojatno isto što i prije stotinu godina. “Među narodima mi Hrvati sad Jesmo zadnji robovi bez vlasti Osuđeni pasti i propasti bez časti Domovino moja, tvoje sunce pada Ni umrijeti za te Hrvat snage više nema Dok nam stranac majko tihu propast sprema”. Živko Zrilić