Zašto Domovinski rat nije bio građanski?
Da bismo odgovorili na to pitanje, sjetimo se srpskog ratnog cilja: stvaranje Velike Srbije od Virovitice do Karlobaga. Za taj cilj Srbija treba oduzeti (“amputirati”) Slavoniju i Dalmaciju, uz ostale krajeve gdje živi srpska manjina. To oduzimanje, procijenili su, mogu ostvariti samo nasilno, jer nikakav miroljubiv rasplet krize (redefiniranje jugoslavenske federacije) ne bi dao željeni rezultat – pripajanje dijelova teritorija Srbiji. Međutim, agresija je u međunarodnome pravu i politici zabranjena i nitko neće taj rizik poduzeti, a da ratni dobitak poslije ne može politički kapitalizirati. Zbog toga se svi moderni ratovi vode uz primjenu tzv. posredne strategije (pojam koji je koristio francuski general André Beaufre) ili strategije posrednog prilaženja (pojam koji je u nešto drugačijem značenju uveo britanski časnik i vojni teoretičar Liddell Hart). Radi se o tome da se neprijatelj napadne tako da ga se ne može formalno povezati s agresijom pa onda ne može biti ni optužen za nju. Tipičan je način agresije na susjednu zemlju, na primjer, organiziranje i pomaganje gerile u zemlji koju se napada, o čemu piše npr. njemački general von der Heydte koji detaljno opisuje sve faze takve posredne agresije od “psihološkog naoružavanja” stanovništva do “rata nakon rata” – sjetimo se samo predratnih mitinga po Hrvatskoj ili pomislimo na bilo koju Pupovčevu ili Stanimirevićevu izjavu danu nakon rata. Začuđujuće je kako svaku fazu posrednog rata prepoznajemo u Domovinskom ratu. Koliko je propagandnog streljiva Srbija sa svim svojim propagandnim satelitima i njihovim transmisijama u Hrvatskoj uložila u to da se ne govori o međunarodnom sukobu, nego o građanskom ratu!
PRIČA O GRAĐANSKOM RATU JE UVIJEK I SAMO U FUNKCIJI NIJEKANJA AGRESIJE I OPRAVDAVANJA ZLOČINA NAD HRVATSKIM NARODOM
Koliko je to važno pitanje, vidi se na slučaju generala Norca i sudske farse oko Medačkoga džepa: prema dokumentu UN-a o tom događaju, naručenog od Vijeća sigurnosti jasno se kaže da s hrvatske strane nije bilo niti jednog jedinog zločina. Da je sve uništavanje imovine s hrvatske strane nastalo nakon primirja i zahtjeva UN-a da se HV povuče s područja osvojenog u akciji. Da strana koja se povlači sa svojeg teritorija (ako se radi o međunarodnom sukobu) ima pravo uništiti sve što želi i tako uskratiti neprijatelju resurse vlastite zemlje. Ta taktika spaljene zemlje nije dopuštena samo u unutarnjem sukobu, tj. u građanskom ratu. Upravo zbog karaktera rata UN je ustvrdio da HV nije počinila nikakav zločin, drugim riječima, uništavanje materijalnih resursa bilo je posve zakonito i u skladu s ratnim običajima. Kako je posredna strategija primijenjena u Hrvatskoj i BiH? Prvo, Srbija je organizirala dvije srpske vojske; jednu u Hrvatskoj, drugu u BiH, Dakle, formalno, nije srpska vojska, tj. vojska Srbije ratovala u Hrvatskoj ili BiH – to su bili “lokalni Srbi”, iako ih je Srbija opremila, slala časnike pa i mobilizirane vojnike, organizirala formacije, kampove za obuku, slala popunu u opremi i ljudima i sve to financirala preko posebnih “kadrovskih centara” u Beogradu. Čak je i JNA formalno bila samo neutralna “tampon zona”, iako je u stvari osiguravala osvojeno. Četnici, dobrovoljci, “paravojne formacije”, „kninđe“,“Arkanovci“ “Vukovi s Vučjaka”, “Crvene beretke” i tko zna koje još formacije služile su za još veće udaljavanje Srbije od rata jer je za takve formacije još teže utvrditi zapovjednu crtu. Bez Srbije bi i bosanski i hrvatski Srbi bili sposobni tek za drumsko razbojništvo, a ne za koordinirane operacije velikih razmjera. Srbija je dobro pazila da formalno ostane izvan rata: ujedinjavanje raznih srpskih zemalja bilo je predviđeno tek nakon rata, nakon što se prostor etnički očisti i tako unaprijed osiguraju rezultati nekog novog referenduma, naravno, nakon što se u pregovorima prethodno osigura “mir”, a zapravo međunarodna potpora koja bi takvom referendumu dala legitimitet.
OSVAJANJE PSIHOLOŠKIH KOTA ZA NOVE SUKOBE
Negiranje međunarodnog karaktera rata – jednostavne činjenice da je to bio rat između Hrvatske i Srbije – i govor o tome da je to bio “i” građanski rat ili samo “građanski rat” u Hrvatskoj danas ima dva izvora. Prvi je jednostavno nepoznavanje strategije. Najčešće se radi o povjesničarima “opće prakse” koji se vole slikati na televiziji, a katkada o ljudima koji misle da tako ne će izgledati kao neki desničari koje zamišljaju kao spodobe zakrvavljenih očiju s nožem ili barem janjetinom u zubima. U stvari, oni jednostavno nisu pročitali ništa o strategiji, za Beaufrea nisu ni čuli, a jedino ratno iskustvo im je gledanje ratnog filma pa im je imaginacija time i ograničena. Drugi je izvor “rat nakon rata”: protivniku koji je pobijedio ipak se ne daje mogućnost ideološke konsolidacije, drži ga se u stanju latentnog sukoba i socijalnih podjela, osvajaju se “psihološke kote” za buduće ideološke, ali i oružane sukobe. Glavnu ulogu u pokušaju zadržavanja preostalih ideoloških kota takve politike imaju razne udruge kao što je Documenta, Pupovac, Stanimirović, Džakula i slični. Sporednu ulogu imaju svi hrvatski političari, intelektualci i javne osobe koje se prema ovom problemu ravnodušno odnose, postajući čak i sami u određenim prigodama zagovornicima ovakvih teza, skovanih isključivo kako bi se Beograd obranio od optužbi za agresiju.
Hrvatski tjednik
