Zašto je lustracija jedino rješenje i zašto bi lustracija bila dobra za ljevicu

Ivo Josipović, Zoran Milanović i Vesna Pusić kao frontmeni ljevice, Saša Perković kao glavni pozadinac, a jugoudbaška opcija se raspada brzinom munje. Što je zajedničko navedenima, osim što su očito nesposobni? Navedenima, ali ne samo njima na ljevici, zajedničko je to da se radi o drugoj generaciji jugoudbaša. Djeci nekadašnjih istaknutih funkcionera. Crvenim prinčevima i princezama. Razmaženoj djeci, sterilnoj, arogantnoj, bahatoj, nesposobnoj održati dinastiju. Poput Komoda iz "Gladijatora". Generaciji koja je pomoću obiteljskih veza i poznanstava preuzela crvena prijestolja i crveni dvor od prijašnje generacije, predvođene Mesićem i Račanom, a prije njega Šuvarom, koja se sama uspela na pozicije pomoću vlastitih laktova. Generaciji koja je suštinski nesposobna nositi se s prvacima desnice, Karamarkom i Kolindom, a prije njih Sanaderom, također ljudima koji su do vrha došli kao prva generacija vlastodržaca uz pomoć vlastitih laktova. U biti, put u propast ljevice trasiran je izborom Zorana Milanovića za šefa SDP-a 2007. godine, koji, je kao pravovjerni sin nekadašnjeg komunističkog funkcionera Stipe Milanovića, instaliran na čelo SDP-a koji je političko krilo udbe u Hrvatskoj kao netko za koga je udba bila sigurna da će zbog obiteljskog naslijeđa uvijek biti poslušan. Temeljem krvne veze, i temeljem ucjena. Njegovi tadašnji protukandidati su bili Bandić, Picula i Željka Antunović, inteligentniji i sposobniji političari, ali ljudi prve generacije koji su se sami uspinjali na političkoj ljestvici, odnosno ljudi kojima se nije moglo do kraja vjerovati. Put se nastavio i davanjem prednosti Ivi Josipoviću kao predsjedničkom kandidatu, još jednom tatinom sinu u kojeg su bili sigurni da će zbog tate zauvijek ostati na liniji, nasuprot 'samoniklom' Ljubi Jurčiću. Što se tiče HNS-a, tu se potpuno ista stvar dogodila puno ranije nakon što su Savku Dapčević Kučar, prvu generaciju, zamijenili tatina curica Vesna Pusić i tatin sin Radimir Čačić koji su se nakon toga dvadesetak godina mijenjali na čelu HNS-a stvarajući privid neke demokratičnosti, iako samo čelno mjesto nikada nije bilo otvoreno za bilo koga izvan zatvorenog kruga crvene zlatne mladeži. Takav razvoj događaja je u okolnostima pristupanja Hrvatske EU i NATO neupitno morao dovesti do propasti. Kao prvo, generacija razmažene udbaške djece nije osposobljena za djelovanje u posve novim okolnostima obzirom da joj je glavna karakteristika ta da su njeni pripadnici izuzetno mentalno nefleksibilni u situacijama kada je potrebno mijenjati smjer i način rada. Kao drugo, čak i da žele mijenjati smjer to ne smiju, jer ih za jedini smjer vežu krvne veze, kompromitirajući papiri i prljave obiteljske tajne. Situacija u kojoj im je vlast dana na pladnju, i to u državi koja se do njihovog dolaska na vlast riješila svih bitnih problema, pristupila NATO-u, okončala pregovore s EU, riješila pitanje Haaga, a oni su u tri godine prokockali apsolutno sve i to na način koji je urnebesan zaista potvrđuje sve navedeno. I što sad? Nakon gubitka Pantovčaka, ključne udbaške tvrđave, stvari su sve drugo osim blistave. Jedini pravi put bila bi interna lustracija udbaške djece od strane članova SDP-a i HNS-a koji nemaju obiteljski balast. Međutim, to je utopija, jer takvi su, poput Jurčića ili Bandića, davno počišćeni da ne smetaju, a ovi koji su ostali se nisu u stanju nositi s udbaškim strukturama koje u potpunosti vladaju ljevicom, pa i cijelom Hrvatskom. Jedina šansa je lustracija izvana. Lustracija koja će doći iz EU na čelu s Njemačkom i uz pristanak SAD-a, a koju će operativno ovdje odraditi Kolinda i Karamarko. Jedino će se tako pokidati krvne udbaške veze i jedino će se na taj način na ljevici osloboditi prostor za ljude koji su se dokazali vlastitim rezultatima, makar samo kroz uspinjanje kroz stranačke strukture. U ovom trenutku bilo kakve kadrovske rošade u SDP-u nisu poželjne jer apsolutno sve i dalje u svojim rukama drži udba, a opcija da se u SDP vrati Josipović i sruši Milanovića bila je još jedna udbaška podvala kojom se dugoročno ne bi postiglo ništa, jer se zapravo ništa i ne mijenja. Ulaženje u unutarstranačke obračune i zauzimanje strana u partiji šaha gdje se i bijele i crne figure vuku iz istog centra nije pametno. Ono što bi bilo pametno jest čekanje da se stvar odradi izvana, pri čemu se ne smije pružati otpor, dapače, interes ljevice bi trebao biti pomaganje u provedbi lustracije, jer je ona i u njenom interesu. A proces lustracije upravo počinje. To je pravi put.