Zašto je stala potraga za tijelima ubijenih na Ovčari?

Majka francuskog dragovoljca: Zašto je stala potraga za tijelima ubijenih na Ovčari? Kao danas se sjeća uzbuđenoga glasa svojeg 25-godišnjeg sina Jean-Michela Nicoliera koji joj se telefonom javio iz Švicarske. Bilo je proljeće i bila je 1991. godina. U Francusku nisu stigle zastrašujuće snimke krvavog Uskrsa s Plitvičkih jezera, ali u Švicarsku jesu. - Pitao me jesam li ja to vidjela i čudio se zašto se u Francuskoj ništa ne čini da se spriječi ono što će se, bio je siguran u to, pretvoriti u rat. On je već tada odlučio doći u Hrvatsku. Mislio je prvo pisati o tome i fotografirati, kako bi svijet upoznao sa strahotama koje se događaju u Hrvatskoj, ali nije. Uzeo je pušku. Jesam li ga mogla spriječiti? Pokušala sam. Znate što mi je rekao? Mama, ako u nešto vjeruješ, moraš ići do kraja. Ti si me to naučila - kaže nam Lyliane Fournier, majka dragovoljca Domovinskog rata Jeana-Michela Nicoliera ubijenog na Ovčari nakon pada Vukovara. Napustio unosan posao Francuz, kako su suborci pojednostavnili njegovo ime i prezime, u Švicarskoj je imao život kakav bi poželio svaki njegov vršnjak iz Hrvatske tih ranih devedesetih godina, koje su ovdje mirisale na zlo. Štoviše, priličan broj Francuzovih vršnjaka rado bi se tada mijenjao s njim. Radio je kao zaštitar bogatih Arapa koji su u Švicarsku dolazi pripuniti svoje ionako predebele bankovne račune i usput koji dan odmoriti u ladanjskim alpskim kućicama. Jean-Michel u Hrvatsku nije došao zaraditi, niti tražiti uzbuđenje. U nepoznatu zemlju u kojoj nije poznavao nikoga i nije znao ni jednu riječ došao je samo zbog jednog razloga - osobno ga je pogađala patnja i osjećao je da nekako mora pomoći. - Dan prije odlaska organizirao je proslavu i proveselio se sa svojim prijateljima. Svi su ga odgovarali od puta, ali on je tako odlučio i tako je moralo biti. Javio mi se sutradan iz Zagreba. Rekao mi je da isprva nije mogao naći nikoga tko govori engleski, a onda mu se posrećilo. Vidio je dvojicu mladića koji su mu rekli da se baš idu prijaviti u rat, a on ih je upitao: Mogu li s vama? I tako su otišli - priča nam Lyliane. Jean-Michel Nicolier Francuz se priključio HOS-u, isprva su bili u Mejaškom Selu nedaleko od Duge Rese, a onda su završili u Vukovaru. Javljao bi se majci svakih četiri ili pet dana, sve dok nije došao u Vukovar. Posljednji put njegov glas je čula 6. listopada. Plakao je. - Molio je pomoć, tražio je od mene da zovem sve koji mogu pomoći, nedostajalo im je oružja, svega... Mama, utječi na te ljude, zovi predsjednika, treba nam pomoć - govorio mi je. Lyliane je tada radila u gradskoj upravi njihova rodnog Vesoula, gradonačelnik je bio socijalist, a politika grada, tako i države, bila je politika nemiješanja. Osim toga, oni su bili naklonjeniji očuvanju Jugoslavije. - Do 18. studenoga nisam o njemu imala nikakvih vijesti, pisala sam predsjedniku, vladi, veleposlanicima, ali nitko me nije shvaćao ozbiljno. Štoviše, dobivala sam razne provokacije kako je Jean-Michaelu proradila savjest pa se priključio Srbima, a morala sam se i opravdavati, jer je u lokalnim novinama pisano da on ratuje na strani Hrvata, što nije bilo nimalo dobro primljeno. Onda su mi se javili francuski novinari koji su ga vidjeli u bolnici, bio je ranjen u ruku i nogu. Molila sam ih da ga obiđu i sutradan, ali ga više tamo nije bilo - priča majka. Suze i osmijesi - Počelo se pričati o Ovčari, zvala sam francuskog veleposlanika u Beogradu i rekla mu da se bojim da je moj sin ubijen, a on mi je odgovorio kako čitam previše krimića. U Veleposlanstvu u Zagrebu su mi rekli da ne brinem, kako se Srbi neće usuditi pucati u francuskog državljanina, ali ja sam se bojala da upravo zbog toga hoće. Vrijeme je prolazilo i ubijalo svaku nadu, a onda su se pojavili očevici. Doznala sam kako su ga tukli i tko ga je ubio metkom, ali nitko nije odgovarao, iako smo ubojicu prijavili čak i francuskom pravosuđu. On je Spasoje Petković zvani Štuka i danas živi u Srbiji - ogorčena je Lyliane. Danas živi u Karlovcu, s Jean-Michelovim dvije godine mlađim bratom Paulom i njegovom djevojkom Martinom, ali ne zna hoće li tu i ostati. - Hrvatska je prekrasna zemlja i podsjeća me na Francusku u vremenima moje mladosti. Ali, muči me hrvatski jezik, jako je težak za svladati - kaže nam. U priči o sinu izmjenjuju se suze i osmijesi, ovisi o kojem dobu njegova mlada života nam je pričala. Spokoj, to je osjećaj koji joj nedostaje. - A to ću imati tek kada pronađem njegove posmrtne ostatke i kada budem imala gdje upaliti lampion. Nije mi jasno zašto je Hrvatska prestala tražiti preostala 64 tijela ubijenih na Ovčari. U Ministarstvu branitelja su mi rekli da je to zbog boljih odnosa sa Srbijom. Ne može se graditi budućnost dviju država dok se ne pronađu svi nestali - smatra Lyliane Fournier. MARIO PUŠIĆ/S.Dalmacija SNIMIO ROBERT FAJT/CROPIX Izvorni članak možete pogledati OVDJE