Zašto 'nepriznate' PTSP-ovce ljuti 43.000 eura koje će Hrvatska isplatiti Srbinu Dragomiru Miljkoviću?
Za sve one kojima nije bilo jasno što jedan naš kolumnista želi reći kad tvrdi da se Hrvatska treba zvati 'Apsurdistan', možda će shvatiti sada kad naša brižna država Srbinu Dragomiru Miljkoviću koji je navodno krajem kolovoza 1992. mučen u splitskoj "Lori" nakon nagodbe, plati čak 43.000 eura! Općinsko tužilaštvo Općinsko tužilaštvo se, naime, u Splitu nagodilo sa Miljkovićem, pa će mu za stvari odnesene iz stana u Ulici Ruđera Boškovića država platiti 29.000 eura, dok će za bolest – PTSP, koja mu se razvila tijekom zatočeničkih dana u "Lori" dobiti još oko 6.000 eura. Hrvatska će mu država na ime parničnog troška platiti i odvjetničke usluge, tako da će ukupno dobiti 43.000 eura! I bilo bi ovo čak i za pohvalu kada bi sve drugo bilo posloženo. Nevjerojatno je s kojom lakoćom je Miljkoviću dokazan i priznat PTSP na osnovu kojeg također dobiva nemali dio odštete. Gdje je kvaka? U tome što je hrvatskom branitelju dokazivanje ove bolesti nemoguća misija. Konkretnije, netko se prisjetio donijeti genijalan zakon o roku prijave ovog teškog oboljenja. Tako sada, u Hrvatskoj još po zakonu uvijek možete prijaviti primjerice ranjavanje, a prijavi PTSP-a je rok istekao još 2005. godine. Da pojasnimo, PTSP je posttraumatsko oboljenje čije ime i samo govori da se može pojaviti (i javlja se) dugo nakon traume. Sada svi oni koji žele dokazati da su ovu bolest "zaradili" u ratu, a ne u godinama nakon njega, prolaze mukotrpne komisije koje ih na kraju gotovo uvijek odbiju.
Ova "nepriznata", riskantna skupina nije mala, ogorčena je i "kratkog fitilja" koji počne dogorijevati čim do nje dopre vijest o odšteti srpskom zatočeniku Lore. Svoju priču s nama dijeli "nepriznati" PTSP- ovac iz Zagreba S. Bešlagić:
- Još u ratnim danima sam počeo primati terapiju jer su na meni primjećene promjene tipične za ovu bolest. Nisam htio "ganjati" nikakve papire za mirovinu jer sam, unatoč dijagnozi, smatrao još dovoljno mladim i sposobnim za rad. Sve je normalno funkcioniralo, a onda sam jednog dana dobio otkaz. Mislio sam, država će nešto učiniti, branitelj sam s PTSP-om koji nije tražio mirovinu i naći će mi neki posao, pobrinut će se za mene. Kada sam se prijavio na burzu, ponuđena mi je prekvalifikacija za zaštitara i to mi je bilo u redu...sve dok nisam donio liječničku potvrdu o svom zdravstvenom stanju na kojoj stoji da imam PTSP. Tad su mi objasnili da se ne mogu prekvalificirati, jer ne smijem imati oružje. U meni se počeo javljati jedan loš osjećaj, ne mogu to objasniti, osjećaj bezvrijednosti i izdanosti. Nisam imao izlaza i zatražio sam invalidnost ali su me odbili...istekao je rok za prijavu – završava nevjerojatnu priču ovaj obespravljeni branitelj.
O ovom apsurdu svojevremeno se oglasila i psihijatrica Belinda Vuksan koja je izjavila:
- Najveći broj ljudi s teškim PTSP-om javljao se daleko iza 2005. godine, zato ne znam na temelju čega je postavljena ta granica, zbog čega je nadležno ministarstvo odredilo te granice, jer to ne drži vodu, tim više jer se simptomi PTSP-a, mogu pojaviti i 20 godina nakon što je čovjek bio izložen traumama. Ima ljudi koji su kao djeca doživjeli bombardiranje u 2. svjetskom ratu pa su za Domovinskog rata ponovno proživjeli užas koji je bio debelo potisnut u njihovom sjećanju.
Unatoč, dakle, protivljenju struke, nadležni za ovu problematiku odlučili su se na donošenje ovog zakona čime su direktno i svjesno obespravili one koji su invalidnost na osnovu PTSP-a najviše zaslužili. Onima koji su se odupirali bolesti i pokušali raditi, koji su pokušali ne biti na teret države i sami se borili sa svojim sjećanjima, koji su si pronašli poslove jer su znali da je rad najučinkovitija terapija kod ovakve dijagnoze i koji su nakraju na najgori mogući način izigrani od svoje domovine. Iste one koja će Dragomiru Miljkoviću ne trepnuvši isplatiti 43.000 eura.
Izvornu vijest možete pogledati OVDJE
