Zašto su Hrvati od herojskog naroda postali mlohavaci koji crtaju kokardu na glavi Vesne Pusić

Jučer sam bio na jednom sastanku. Tema je bila ‘dizanje revolucije’. Zaključak sastanka je bio vjerovali ili ne: ‘Može, ali prije moramo dobiti dozvolu policije’..!

Nevjerojatno je koliko se hrvatski mentalitet promijenio i pretvorio u kukavički. Današnji Hrvati i oni koji su devedesetih pobijedili u Domovinskom ratu kao da nisu isti ljudi, kao da nije riječ o istom narodu. Ili recimo oni Hrvati, zamislite u to vrijeme dvadesetogodišnjaci, koji su sedamdesetih poduzimali oružane akcije. Ne, danas su to sjedokosi čangrizavci kod kojih je staru slavu moguće oživiti jedino mezom i gemištima. Današnji dvadesetogodišnjaci uz cajke natežu kokain i gledaju kako otići u Irsku. Vjerojatno zato jer im se smuči kada vide svoje očeve i kukavnu čangrizavost života koju im svojim primjerom nude. Hrvatska je prepuna kastrata, eunuha, ovaca koji samo mekeću, cmizdre, žale se, pišu peticije, referendume itd. Koja je korist od toga? Što se je promijenilo u Hrvatskoj od svih tih bezbrojnih mirnih i dostojanstvenih prosvjeda? Što se promijenilo od širokih akcija skupljanja potpisa za referendum? Što? Bio je jedan prije petnaest godina za očuvanje digniteta Domovinskog rat. Je li dignitet očuvan? Bio je jedan za očuvanje obitelji. Je li obitelj očuvana? Bio je jedan protiv rada nedjeljom. Jeli zabranjen rad nedjeljom? Bio je i onaj propali protiv monetizacije autoceste. A autoceste upravo idu u monetizaciju. Hrvati nemaju više one ljubavi, onog ponosa, strasti koja ih je održala i pokretala u akciju. Hrvati su postali kukavice i laprdala koji samo pišu postove koji počinju riječima ‘trebalo bi…’ Tko bi trebao? Tko je taj tko bi u Hrvatskoj trebao postaviti stvar na pravu mjeru? Pišu mi ljudi svoje tužne priče, nepravde koje doživljavaju na poslu, dugogodišnje frustracije koje skupljaju u sebi i kada ih zapitam zašto nešto ne poduzmu onda kažu da ne smiju jer bi mogli imati problema. Pa naravno da se ne smije. U tome i jest stvar da se napravi nešto što ne smije. Samo se tako može nešto promijeniti. Jer činjenjem onoga što se smije stvari uvijek ostaju iste, onakve kakve jesu. Hrvati su postali stado pitomih ovaca koji dostojanstveno prosvjeduju, pale svijeće, retorički osuđuju narodne neprijatelje, izdajnike, udbaše, Jugoslavene, sve one koje nazivaju grupnom zamjenicom ‘oni’. Jer ti ‘oni’ su nekakvi zlikovci koji izrabljuju i iskorištavaju narod koji je opet prepun ‘izdajnika’ i ‘prodanih duša’. A to je tako jer, eto, sve je ovo posljedica velike ‘povijesne nepravde’, ‘zavjere’ raznih ‘tajanstvenih centara moći’ koji ništa drugo ne rade, nego u svojoj pakosti samo gledaju kako nauditi jadnim Hrvatima. Domet hrvatskog buntovništva je da Josipovića nazivaju Yusipović, a Vesni Pusić crtaju šubaru i četničku kokardu. Hrvati su se pretvorili u mekušce da ne kažem onu uličnu riječ koja počinje slovom ‘p’. Oni koji se smatraju kuražnijim pišu opake i oštre komentare prepune vulgarnosti, prijetnje i vrijeđanja, u kojima otkrivaju toplu vodu i onda ih završe kraticom ZDS. Što vam gospodo znači to ZDS? Za dom spremni? Vi ste nekakvi ustaše ili prkosni građani koji se inate zabrani tog pozdrava? Ako ste ustaše, gospodo ZDS-ovci, gdje ste to vi ustali protiv nepravde? Doživljavate li transformaciju u ustašu na drugom ili trećem pivu? Toliko se puta na raznim skupovima čuju ti ZDS pozdravi, dižu se desnice, pjeva se ‘Zovi samo zovi’ i to je to. Neupućeni bi čovjek kad to čuje pomislio ‘evo gotovo je, sad će’, ali nakon toga se ode na gemišt, pivu, konjak i svi se tapšaju ozareni kako su dobro vikali ‘Za dom spremni’, pjevali Juru i Bobana, kako su im pokazali, kako su im dobro zapaprili. Njima, odnosno tim famoznim, tajanstvenim ‘oni’-ma. Mo’š mislit. Muka mi je od takvog hrvatstva gdje se svi skrivaju iza leđa drugih, a nasamo su dripci koji se ne usude zucnuti, a kamo li učiniti nešto što bi moglo izazvati neku reakciju. Vrhunac hrvatskog buntovništva se, nažalost, pretvorio u ta tri slova ‘ZDS’ na kraju posta u kojem se spominju otac ili majka Milorada Pupovca, Zorana Pusića, Milanovića ili kojeg već s tog popisa ‘oni’. Muka mi je od takvih kukavnih bijednika koji sebe nazivaju Hrvatima, a cijeli život hodaju spuštenih gaća. Gospodo Hrvati Milorad Pupovac, Vesna Pusić, Ivo Josipović i ostali ‘oni’ su neusporedivo hrabriji i pametniji od svih vas zajedno. Oni rade, oni djeluju, oni ostvaruju svoje ciljeve, a vi ste gomila kukavica koja se boji svoje vlastite sjene. Uostalom, ako mi ne vjerujete, znate onu nogometnu frazu ‘pogledajte semafor’. Da, pogledajte semafor, pogledajte rezultat, pogledajte ovu surovu stvarnost. Hrvatska istina ili istina o Hrvatskoj je nemilosrdni argument. Jedva čekam da me netko demantira. Argumentima. A do tada nastavite cmizdriti kako su na HRT-u jugoudbaši, kako je Most sastavljen od izdajnika, kako su sve te nevladine udruge protuhrvatske, kako ‘oni’ kontroliraju medije, banke, sudove, policiju, fakultete, crkvu, stranke, ministarstva. Ali pazite pred kim to govorite jer ‘oni’ prisluškuju telefone, kontroliraju mailove, facebook, čak su i konobari sumnjivi jer i oni rade za njih i oni su ‘oni’. Stoga je najbolje sakriti vam se u svoju mišju rupu i šapćite, šapćite, ali tiho, da vas ‘oni’ ne bi čuli. Treba preživjeti ovaj težak hrvatski život kako bi mogli na kraju, prije izdaha, odahnuti jer ste pametno živjeli svoj život, vješto se sakrivali od nepravde, oprezno bježali od problema, uspješno izbjegavali sve nevolje koje ćete ostaviti svojoj i tuđoj djeci pa neka se oni s tim pozabave. Sada nije vrijeme. Pa kad stignete gore kod svetog Petra na raport objasnite njemu, kao i cijeloj ekipi koja je kroz stoljeća glavom plaćala svoju privrženost ideji hrvatske slobode, objasnite im kako je njima bilo lakše jer ipak u njihovo vrijeme ‘oni’ nisu bili tako jaki kao za vašega života. Njih su odmah likvidirali, a i vas bi da se niste na vrijeme sakrili. FOTO: Na naslovnoj fotografiji su Marko Babić i Stipe Majić Pipe, ratni heroji i legende obrane Vukovara.