ZAŠTO USTAVNI SUD UPORNO IGNORIRA ČLANAK 8. USTAVNOG ZAKONA O PRAVIMA NACIONALNIH MANJINA?

Republika Hrvatska ima Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji u Članku 8. kaže: "Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima." (Vidi: https://www.zakon.hr/z/295/Ustavni-zakon-o-pravima-nacionalnih-manjina ) U citiranom članku spomenutog zakona, dakle, nema ničega spornog i ne mora se biti pravni ekspert niti ustavni sudac pa da se iz njega sasvim jasno protumači intencija zakonodavca a to je sljedeće: Odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kao i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj MORAJU se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina, ali i VEĆINSKOG HRVATSKOG NARODA, te u smislu "razvijanja razumijevanja, solidarnosti , snošljivosti i dijaloga među njima." Drugim riječima, za primjenu spomenutih odredbi zakona, nužno moraju biti ISPUNJENE ODREĐENE PRETPOSTAVKE i njezina svrha nije niti smije biti produbljivanje postojećih nesporazuma, povećanje nesnošljivosti i narušavanje odnosa između većinskog naroda i nacionalne manjine o kojoj je riječ, nego naprotiv: moraju doprinijeti daljnjem poboljšanju tih odnosa, razumijevanju i harmoniji zajedničkog života. Jesu li u Vukovaru i Vukovarsko-srijemskoj županiji uopće ispunjeni uvjeti za primjenu odredbi Zakona o pravima nacionalnih manjina vezano za javno isticanje ćiriličnih natpisa na javnim institucijama? Odgovor na to pitanje najbolje znaju građani koji tamo žive. Jako dobro znamo što se na tom području događalo u ne tako davnoj prošlosti (1991-1998.). Cijeli svijet je bio svjedokom barbarskih razaranja, nezapamćenih masovnih zločina, genocida i etničkog čišćenja, nesmiljenih progona domicilnog stanovništva. Ratne rane nisu ni izdaleka sanirane. Hrvatska još uvijek traži posmrtne ostatke stotina žrtava iz istočne Slavonije i s vukovarsko-borovskog područja - to su žrtve čija se sudbina ne zna - uz sve to, agresor ne priznaje krivnju (nego i dalje nastavlja drsko svojatati bivše okupirano područje), ratni zločini su u golemoj većini ostali nekažnjeni, politički prvaci iz redova srpske manjine koriste Zakon o pravima nacionalnih manjina kao sredstvo ucjene i provokacije… S nametanjem ćiriličnih ploča u gradu-mučeniku, poprištu najvećih zločina nakon Drugoga svjetskog rata u Europi, u gradu koji i danas liječi svoje rane i traži minimum pravde, započela je SDP-ova vlada. Ploče su postavljali u sitne noćne sate, poput lopova i razbojnika, a ne onako kako to pravna država treba i mora činiti - upravo zato što su bili itekako svjesni kako je ta njihova aktivnost ravna kriminalnom činu i zaplotnjačkoj političkoj kampanji čija je svrha bila produbiti nacionalne podjele u ovom gradu i isprovocirati žrtve, a ne donijeti mir i urediti pitanje prava nacionalnih manjina. Srbi u Vukovaru imaju sva prava i oni to jako dobro znaju. Imaju se pravo služiti svojim jezikom i pismom, imaju svoje škole, imaju pravo izdavanja dokumenata na svome jeziku i pismu itd., itd. Nikakvoj diskriminaciji nisu izloženi. Moglo bi se čak reći da su mnogi od njih povlaštenici sustava i da im je dopušteno mnogo više nego Hrvatima. U Državnom odvjetništvu, sudstvu, policiji, rade Srbi koji na posao dolaze iz susjedne Srbije, gdje žive. Ima li toga igdje na svijetu? Znate li ijednu državu u kojoj se nakon ratnih stradanja kakva smo mi imali u Hrvatskoj takvo što dopušta? Srbi bi svoja preostala prava (koja se koliko vidimo sastoje isključivo od javnog isticanja ćiriličnih ploča - kako se može zaključiti iz upornog nastojanja njihovih političkih predstavnika da to postignu) trebali ostvariti NA TEMELJU NETOČNOG POPISA STANOVNIŠTVA, što je također stvar koju hrvatska država uporno previđa. Jako se dobro sjećamo progona Hrvata iz Hercegovine koji su prije nekoliko godina (u mjesecima pred izbore) stavljeni pod povećalo jer su neki od njih imali prijavljeno mjesto prebivališta u pograničnim područjima Hrvatske i tu je "pravna država" odradila svoje - a u slučaju Vukovara ništa. Hoće li netko konačno uzeti u obzir REALNOST i pozabaviti se ovim pitanjima ozbiljno i sustavno? Ili će se birokratski, preko koljena i protivno odredbama postojećih zakona nastavljati s politikom koja je vođena do sada? Kako građani mogu imati povjerenja u najviše sudske instance, pa i sam Ustavni sud (kao vrhovni autoritet državne sudske vlasti), ako se ove institucije ponašaju protivno važećim zakonima, pa i Zakona o pravima nacionalnih manjina? I, konačno, tko to sebi daje za pravo selektivno primjenjivati postojeće zakone na štetu većinskog hrvatskog naroda u gradu Vukovaru, pa i stradalničke populacije? Nije li to izraz krajnjeg licemjerja i posvemašnje neosjetljivosti državne vlasti prema onima čije bi interese upravo ona morala zastupati i štititi - prema Ustavu Republike Hrvatske i svim drugim pozitivnim zakonima i propisima? Možemo li mi tako dalje?   Zlatko Pinter