Zašto Vučiću nisu objasnili da će naš F-16 (ili Gripen) biti jači od MiG-a 29?

U Hrvatskoj, srećom, nema političara na vrhu koji bi se hvalio da je “naš veći od njihovog”, no recimo to Vučićevim rječnikom: Barcelona će ipak zaigrati u Zagrebu, a ne Beogradu Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ili voli puno razmišljati o Hrvatskoj ili ima stalnu potrebu po nečemu mjeriti svoju Srbiju s Hrvatskom, odnosno Srbe s Hrvatima. Čini to i kada je riječ o običnim stvarima poput nogometa, ali kada je riječ o vojskama i vojnim pitanjima, neće propustiti prigodu da, obraćajući se svojim građanima, spomene Hrvatsku izravno ili barem u aluziji. Ovih je dana bila opet jedna takva prigoda, jer su u Srbiji napravili feštu zbog manifestacije “Sloboda 2017.”, obljetnice oslobođenja Beograda 1944., pa je Vučić na vojnom aerodromu na Batajnici pokraj Beograda ponosno obišao netom pristigle MiG-ove 29. Aparati su napokon stigli iz Rusije, jedan je odmah poslan natrag na remont, dok će preostalih 5 Rusi remontirati u Srbiji. Pa bi za koju godinu ti aparati trebali modernizirani letjeti nad Srbijom. Vučić doista teško može sakriti svoje gotovo dječačko oduševljenje kada se nađe okružen vojnim zrakoplovima te vojskom i vojnicima uopće pa je i ovoga puta bio dovoljno razgaljen da kaže kako Vojska Srbije sada ima deset MiG-ova 29 i da “takvu snagu u vazduhu nemaju sve zajedno zemlje bivše Jugoslavije”. Još je kazao da je to “u razmerima Mađarske, merimo se s mnogo bogatijim zemljama”. Komentirao je i razliku između MiG-ova 21 (kojih 12 ima Hrvatska) i srpskih MiG-ova 29; “Razlika između MiG-ova 21 i 29 je kao nebo i zemlja, oni nisu za poređenje. To je kao kada igraju Barcelona i bilo koji naš domaći klub, nije ista liga”. Vučić ovakvu “usporedbu” čini već drugu godinu zaredom, zadnji je put o primatu Srbije “u zraku” govorio u prosincu 2016., kada su ga novinari provocirali da Srbija ustvari nabavlja “stare kante”. Tada je novinarima odgovorio da što se brinu ako su kante i “ako su me Rusi preveslali da ih uzmem džabe”. Tada je Vučić opet podsjetio da Hrvatska u svojoj vojsci i dalje ima avione MiG-21, koji su tehnološki zastarjeli i daleko slabiji od MiG-ova 29. Mi u Hrvatskoj moramo i dalje računati da će Hrvatska za Vučića ostati opsesivna tema, a kulminacija će vjerojatno nastupiti kada se netko u Srbiji napokon ohrabri da svom predsjedniku objasni kako Srbija, naprotiv, ni u dogledno vrijeme neće imati “najjaču ratnu avijaciju u regiji”. Što god da Srbija uspjela napraviti s pristiglim MiG-ovima 29 u idućim godinama, kako god da ih uspije modernizirati, već je sada potpuno jasno da se ti aparati neće moći mjeriti sa zrakoplovima nove hrvatske borbene eskadrile. Vučić će moći još dvije godine najavljivati da će Srbija imati najmoćniju eskadrilu, no 2020. već će nad Hrvatskom letjeti prvi vojni zrakoplovi koji će biti znatno dominantniji od onih u Srbiji. Do kraja studenog ove godine ekspertni timovi Ministarstva obrane izabrat će pobjednika natječaja za nabavku višenamjenskog borbenog zrakoplova, a do kraja godine državni bi vrh trebao potvrditi izbor. Tijekom 2018. Hrvatska potpisuje ugovor s državom koja će isporučiti eskadrilu, na obuku odlaze piloti i tehničari, a od 2020. do 2022. hrvatski će ratni piloti već u operativnu uporabu uvesti svih 12 zrakoplova. Oni će do tada biti potpuno opremljeni i naoružani. Vojni stručnjaci se slažu da, nabavi li HRZ koje god od ponuđenih zrakoplova – one najstarije, grčke F-16, švedske Gripene, rabljene, no vrhunski modernizirane i opremljene izraelske F-16 Barake, ili se odluči za potpuno nove američke F-16 Block 70/72 koji spadaju tik do 5. generacije modernih zrakoplova – takva eskadrila neće imati konkurenciju ni u jednoj od “država bivše Jugoslavije”, kako to voli spominjati Vučić. Osim toga, Srbija tek treba modernizirati MiG-ove, a za to teško da može dati više od 250 milijuna eura. Što opet ne bi bilo dovoljno da se u sposobnostima dostignu skuplji zrakoplovi koje nabavlja Hrvatska. Premda u Hrvatskoj, srećom, nema političara na vrhu koji bi se hvalio da je “naš veći od njihovog”, recimo to onda ipak Vučiću dragim nogometnim rječnikom – kako stvari stoje, Barcelona će za najkasnije tri godine ipak zaigrati u Zagrebu, a ne Beogradu.