Zdenka Bilobrk: Hrastova šuma
HRASTOVA ŠUMA '94. '95.
Mrki su jutros obronci suri, Oblaci tmasti mećavom slute; Fijukne snažno, Dinarom sjuri... Jasen se snažno opire buri.
Hrastovom šumom jauk se širi, Najbolje grane zlotvor joj lomi; Sa zebnjom kurjak gladno se zviri, Da negdje glavu mrtvačku skloni.
Za tijelo srndaća mladog, u rupi se kolju, glože, Krvavih drobina vuku, jedni po drugom plaze. Niz padine snježne hajka, vitice Hrvatske loze, Kurjaka, vučina gladnih, jazbine smradne traže.
Na Troglavu Korade stoji, oči mu tužno se sjene Sedmu Varaždinsku diže i s njima smjelo krene! ... Jedinu rođenu grudu, prekrio mrak i memla... Stope im blažene ljubi, Sveta Hrvatska Zemlja!
Niz Šator, Staretinu, Goliju, vojna strpljivo prede; Uporne šutljive Pume, trage im pomno slijede. Pletu Pauci vješto, zamke razvlače; mrežu. Vjetri, jataci planine, ledeni pokrov stežu.
*** Šumom se čopor kreće, novo stanište traži, Miris svježega mesa, nosnice gladne draži. Očnjacim' drveće grizu, stavljaju oznake svoje, Vođa ih dignutog repa, kuraži da se ne boje.
Na proplanku šumskom vijeće, taktiku lova kroje. Jedni su prošli naprijed, drugi sa strane stoje. S Istoka horda divlja, šapa ogrezlih u krvi; Zvjerinji nagon što tinja, zakon je čopora prvi.
Skriveno slabim grmljem stado jelenje viri; Prvog proljetnog cvijeća, opojni miris se širi... ...Ne osta iza njih ništa, samo pustoš i tama... Tužaljka košuta plahih, žaljba što srce slama.
***
Po prostranstvima uokolo gluha tišina... Praznina i muk. Tek pucanja leda zlosutan zvuk, I daleki lelek promače zrakom... Zadrhta Šuma opet, sama pred crnim mrakom.
Pod nogama led se topi, na proplanak Pume stižu; Omču zlotvoru stežu, za vratom pušu; bližu. Obruč od vatre i dima, vjetri natraju, viju; Sablasnim urlikom stravu, vučine rastraju, kriju.
Kezu se, zavijaju, grizu. Skomlu, cvile, režu. Panično podvita repa iz Šume Hrastove bježu. Za njima, sama grobišta... Nejači kosti oskrvnjene, razbacane... Nagrđena svetišta, opustošena polja čame...
***
Na Šumskoj čistini Brigade, združeno stoje u stroju, Pred njima ganuto Tuđman, ljubi zastavu svoju. Brigade ratnika smjelih, oružjem bojnim zveče; Nikad više vuci, u Lijepu Našu neće!
Sve nevine žrtve preklanih vratova, naša zadužbina, Oči im blažene ljubi, Mati Domovina! Naš su kremen i snaga, Hrvatski zalog slobode, Masiv Velike Duvjakuše znamen! Svi putevi do njega vode!
Raskrilit će hrašće svojih krošnji skute, Kupina i jasen, zatvorit će pute. Vaš ležaj u grmlju, zaklonit će cvijeće, Nikad više kurjak, pronaći ga neće!
Autor pjesme: Zdenka Bilobrk
