'ŽELIO SAM BITI RAMBO' Dječak koji je pobjegao kroz prozor i postao HOS-ovac: 'Nitko me ne priznaje'
Za maloljetne branitelje koje je netko naoružao i poslao u rat, sada nitko ne želi preuzeti odgovornost jer "po zakonu nisu niti smjeli ratovati". Oni su ipak u velikom broju, ratovali, bili ranjavani i ginuli. Razgovarali smo sa Stipanom Barišićem – Barom iz Zaprešića koji nakon godina ratovanja – kao da nigdje nije bio:
- Tek što sam navršio sedamnaest, počeo je rat. Doslovno sam pobjegao kroz prozor svog doma i na Zagrebačkom velesajmu se ukrcao na jedan od brojnih autobusa. Nisam uopće znao kamo idem, ali mi je imponiralo jer sam se vozio s Tigrovima – dragovoljcima. Nakon deset sati vožnje, stigli smo u Posedarje i mene je odjednom obuzeo strah da me neće primiti zbog godina, pa sam u hodu izmislio kako ću im reći da sam izgubio dokumente. Zamislite da su me vratili kući roditeljima koji nemaju pojma da sam uopće otišao? Onda sam stigao pred zapovijednika i nakon malo laganja i muljanja zadužio kalašnjikov i krenuo po uniformu. E, one su me razočarale... Bile su očajne, prevelike... A tek oznake? Ni one mi se nisu sviđale, sve druge su mi nekako bile ljepše. Sve u svemu, tako sam kao maloljetan postao Tigar, ali ne običan, jer kako je prva gardijska tada spadala pod specijalnu policiju, za zapovijednika sam dobio Tomislava Merčepa koji je od nas nekoliko desetaka napravio specijalnu jedinicu i zato smo imali drugačiju oznaku na kojoj je pisalo Pakrac -Lipik -Zadar -Dubrovnik – priča o svojim počecima Stipan Barišić.
- Bio sam spreman biti Rambo. Poslje zadarskog zaleđa premješteni smo u Vrtove Sunca, kojih 50 kilometara prije Dubrovnka. Prošao sam čuke sve do Trebinja i Crne Gore. Nakon svega, pristupio sam HOS -u. Bio sam toliko ponosan da se ničega nisam bojao. A onda mi je nakon tri godine ratovanja umro otac. Tad sam se "skinuo" iz vojske i počeli su moji problemi. Morao sam na odsluženje vojnog, redovnog roka jer mi nisu priznali ratovanje u HOS-u. Nakon toga, droga, PTSP, sve odjednom – upućuje nas u problematiku nekoć maloljetni branitelj koji je dolaskom iz komune počeo tragati za svojim pravima:
- Došao sam po svoje papire i ratni put. Od cijelog rata upisano mi je nekih 32 dana iz '96. godine! Sad imam PTSP i još četiri dijagnoze i majku koju na razne načine uzdržavam. Užasno me boli ta nepravda, ali znam ja zašto je tako. I sami su mi rekli da mi se to sve kao bumerang obilo o glavu zbog moje maloljetnosti i Pakračke poljane – zaključuje danas 39 – godišnji Stipan Barišić – Bara.
Tajnik Udruge maloljetnih branitelja Goran Rapčan svojedobno je o ovoj problematici za Dnevno.hr rekao:
- Nismo svi registrirani, priznato nas je svega 30 – 40%. Uredi za obranu masovno su odbijali maloljetne pripadnike HOS-a što je strašna nepravda. Morate imati na umu da pričam o ljudima koji su se oružja primili sa 13 godina i to je sve bio borbeni sektor. Samo u Vukovaru bilo je 93 maloljetna branitelja od kojih je 46 poginulo. Mi koji smo preživjeli okrenuti smo sami sebi, pomažemo si kroz udrugu, pratimo jedni drugima živote, jer... tko će ako ne mi? Ja ovim putem želim srušiti famu i predrasudu o djeci – vojnicima za koju javnost smatra da je neka izgubljena generacija koja je bez roditeljske brige i znanja otišla u rat i propustila se školovati. Maloljetni branitelji nisu nepismene budale. Među nama ima ljudi koji su uspješno završili fakultete kao Arnautović Enver koji je završio pravo. Imamo i Stjepana Ribića koji je doktor znanosti. Ali, imamo i dosta onih koji se nisu uspjeli othrvati PTSP-u i koji se jednostavno nisu, uz svu našu brigu, uspjeli dočekati na noge. Iako intezivno radimo na prevenciji suicida jer smo preko nizozemske vlade dobili ponudu da se školujemo za psihoterapeute, samoubojstva su neizbježna, ali bitno smanjena. Oni najmlađi se teško nose sa životom.
- Autor: S.Vučković/Dnevno.hr
- Photo: facebook/Stjepan Barišić - Bara
