Vijesti Top vijest
ŽENE, MAJKE, RATNICE – Ana Vukojević: ŽENA MORNAR
U spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata, na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu, Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih iz Domovinskog rata, pripremio Vam je istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost i ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”.
Danas Vam donosimo priću Ane Vukojević, koja živi u Zadru od 1991. godine , inaće kćeri hrvatske legendarne heroine Kate Šoljić, majke četvorice sinova, redom hrvatskih branitelja, koji su poginuli u borbama za Vukovar, a veličinom žrtve koju je podnijela s velikim dostojanstvom postala je simbol patnji svih hrvatskih majki koje su tijekom srpske agresije na Hrvatsku u Domovinskomu ratu izgubile svoje najmilije, zbog čega su ju i prozvali 'vukovarska Majka hrabrost'.
Dana 3. 8.1991. godine povela sam svoja dva malodobna sina Igora i Tomislava, uzela nešto ljetne robe, 2-3 vrećice i krenula iz Vukovara u Zadar, odnosno na otok Ugljan u mjesto Ugljan.
Putovala sam autom cijeli dan jer mi je suprug Ivan objasnio kako ću najsigurnije zaobići barikade koje su postavili pobunjeni Srbi u Hrvatskoj i stići do Zadra.
Mislila sam da ćemo se nakon dva-tri tjedna vratiti u Vukovar, da će se život nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Kako su dani prolazili u slušanju sve lošijih vijesti, shvatila sam da od povratka nema ništa i u meni je zavladao strah. Što će biti s mojima koji su ostali u Vukovaru?
A bilo ih je dosta: suprug Ivan Vukojević, četiri brata: Niko, Mijo,Ivo i Mato Šoljić, sestra Marija Barišić sa suprugom i sinovima, svekrva Zorka, suprugova sestra Vera sa svojim suprugom i tri sina, nevjesta Ruža s dvoje djece, jednim od 3, a drugim od 2 godine, i mnogi drugi.
Dani su mi bili mjeseci, a mjeseci godine. Telefonske linije bile su prekinute. Ništa dobro nisam mogla čuti, samo loše vijesti i vapaj Siniše Glavaševića čiji glas kao da danas čujem: „Vukovar je pao!“ Bilo je to 18.11.1991. godine.Ne može se riječima iskazati niti jedna misao, riječ, ni osjećaj koji su mi pustošili dušu. Po glavi sam vrtjela mnoge filmove iz života, bol je razdirala moje tijelo, plakali smo danonoćno moja djeca i ja, pitajući se što sad.
Nekoliko mjeseci nisam čula nikoga, niti smo znali gdje je tko, jesu li živi, nestali.
Odlučila sam otići u Narodnu obranu, kako bih se i ja priključila obrani Zadra, koji je bio granatiran sa svih strana. Osjećala sam da je to moja dužnost, pomoći koliko mogu gradu u koji sam došla živjeti. Kako sam s otoka Ugljana do Zadra putovala trajektom svaki dan, jednom prilikom sam pri povratku na Ugljan u trajektu vidjela dva čovjeka odjevena u mornarsku odoru. Prišla sam im i kroz suze rekla: „Ja sam Ana Vukojević. Došla sam iz Vukovara s dvoje djece. Smještena sam u svojoj nedovršenoj vikendici u mjestu Ugljan. Želim se priključiti u mornarici ako me želite primiti.“ Napomenula sam kako ne znam što je s moja četiri brata Šoljić, niti s mojim suprugom.
Jedan od njih je rekao: „ Ja sam Slobodan Gauta, zapovjednik mornarice, nemoj plakati. Ti si vrlo hrabra žena, vrlo rado ću te uključiti u naš odred. Već sutra dođi, mi smo smješteni u Kalima.“
Ne mogu opisati koju sam radost osjećala kad mi je rekao da mogu odmah sutra doći. Bože, hvala ti! I ja ću biti od koristi ovom gradu i manje ću imati vremena misliti o Vukovaru.
Tako sam ja 16.2.1992. godine postala mornar u Samostalnom odredu naoružanih brodova. Imala sam i uniformu koju sam s ponosom nosila. Svi suborci bili su vrlo korektni i obazrivi. Nastojali su mi pomoći i utješiti me koliko su mogli jer su znali što se sve dogodilo u Vukovaru.
Potraga za mojim najmilijima trajala je cijelo vrijeme sve dok mi se nije javila sestra Marija. Rekla je da je bila u logoru i da su u Mitrovici ostali suprug joj Stjepan i sin Toni, da je naša majka Kata Šoljić kod nevjeste u Mađarskoj, a za braću i mog supruga da ne zna, te da će, pošto je u Zagrebu, pokušati nešto saznati preko Crvenog križa.
Sljedećih mjeseci, pa i godina, do mene su stizale razne informacije o mojima. „Vidjeli smo ti brata Ivu - živ je“, „muž ti je u Negoslavcima“ (to je mjesto do Vukovara), a od njih samih ni traga, ni glasa.
Mislila sam kako ljudi mogu govoriti i davati lažnu nadu, znaju li koliko je to bolno za mene i moju djecu, kad jedan dan kažu da je netko živ, sutra je već druga informacija da nije, da nisu sigurni…
Svaki dan sam se molila: Bože dragi, pomozi nam, daj da se nađu živi, da ih vidim i zagrlim.
Taj dan nisam dočekala, ostala su samo sjećanja jer ni slika njihovih nemam, ali i dan danas ih vidim kao da je zadnji susret bio jučer.
Iz mornarice sam otišla u Narodnu obranu na obračun plaća za našu gardu, odakle sam za stalno primljena na posao u PU.
Prolazili su mjeseci i godine, o braći i suprugu nisam saznala ništa, odnosno već je bilo jasno da im se dogodilo ono najgore. Samo je ostala želja da se pronađu i dostojanstveno sahrane.
Jednoga dana na poslu zazvonio mi je telefon. Javila sam se ne znajući što ću čuti. Bio je to drhtavi glas moje majke Kate koja je jecajući govorila: „Našli su Miju u bunaru kod sela Čakovci i Matu koji je bio zakopan kod neke bandere u Vukovaru na Sajmištu.“
Plakale smo ne znajući što reći jedna drugoj.Što da joj odgovorim na pitanje kako majčino srce da sve to izdrži?
Sahrana je prošla i ostala utjeha i nada da će se možda druga dva brata Ivo i Niko pojaviti živi, kao i moj suprug Ivan.
Opet su godine prošle. Ostalo je čekanje uz snagu koju samo Bog može dati.
Svaki dan čule smo se telefonom mama, sestra i ja razmjenjujući informacije tko je što čuo i nagađajući što je i gdje je tko od naših nestalih.
I opet dan bolniji od drugih. Telefon je zazvonio. Vidim da je majčin broj. Podigla sam slušalicu misleći da će to biti jedan od mnogih običnih razgovora, međutim, čula sam samo jecanje. Nije jadna mogla izgovoriti ni riječi, plakale smo zajedno. Znala sam da su nekog pronašli, pitanje je samo koga. „Mama, reci molim te što je?“ Izgovorila je: „Moj Ivo je pronađen u Dunavu kod Novog Sada, sokol majkin.“
Pokušala sam je smiriti, no nisam uspjela. Nazvala sam majčina susjeda da pozove hitnu jer su i njoj javili tu informaciju telefonom tako da nitko drugi nije bio u blizini. Odvezli su je u bolnicu. Dodatna je briga bila što će s njom biti. Sestra i šogor odmah su otišli do nje i malo je smirili.
Ponovo sahrana, ponovo bol, a još nije kraj. Nema još brata Nike, nema mog supruga Ivana. Bili smo i dalje na čekanju.
Tako se sve ponovilo nekoliko godina poslije. Brat Niko. Prvi dan kad su ga dovezli u srpski logor, pretukli su ga i podlegao je batinama. (tamo su ga i sahranili). Pretučen je samo zato što je Šoljić jer je moj brat Ivo Šoljić bio zapovjednik obrane Mitnice sve do nekoliko dana pred pad Vukovara, a zvali su ga „Veliki Đžo“. Sahranila sam i brata Niku kad su ga isporučili iz Mitrovice, a mog supruga nisam sahranila do danas.
Od brata Nike tri sina: Franjo, Ante i Ivica bili su do kraja u Vukovaru, ali su, hvala Bogu, izašli u proboju. Nakon izlaska iz Vukovara nastavili su i dalje braniti Lijepu Našu gdje god je bilo potrebno.
Ovo je samo djelić moga života koji dijelim s vama. Drugi dio napisala sam u knjizi Koracima nade u istinu - moja priča za tvoju istinu. Ako ste željni istine, zavirite i u tu knjigu svjedočanstava iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.
Ne mogu, a da se ne pitam, koliko naši poslijeratni naraštaji znaju o Domovinskom ratu, hoće li se zaboraviti ovakvi „slučajevi“ kao moj i nažalost mnogi drugi koji su preživjeli slične ili gore situacije?
Sjetim se često svoje majke kako je molila krunicu i uvijek u molitvi spominjala svoju djecu, ali nikada nije zaboravila reći da se moli za sve ožalošćene majke, sestre, braću i djecu koja su ostala bez jednog ili oba roditelja.
Da, molila je jer je znala da nama svima može pomoći samo dragi Bog, koji je i njoj i nama davao snagu da izdržimo bol koja nas je razdirala i koja neće prestati do kraja naših života.
Zapravo, na kraju želim cijelom svijetu reći kako sam ponosna na svoju braću i supruga jer nisu razmišljali kako otići iz napadnutog grada, nego kako ostati i pomoći svom voljenom gradu Vukovaru koji ih je trebao.
Moja majka Kata umrla je 2008. godine. Sad je u zagrljaju sa svojom djecom i u Božjoj milosti. Ondje ću i ja jednog dana opet sresti svoje najmilije.
ŽENA MORNAR
Dana 3. 8.1991. godine povela sam svoja dva malodobna sina Igora i Tomislava, uzela nešto ljetne robe, 2-3 vrećice i krenula iz Vukovara u Zadar, odnosno na otok Ugljan u mjesto Ugljan.
Putovala sam autom cijeli dan jer mi je suprug Ivan objasnio kako ću najsigurnije zaobići barikade koje su postavili pobunjeni Srbi u Hrvatskoj i stići do Zadra.
Mislila sam da ćemo se nakon dva-tri tjedna vratiti u Vukovar, da će se život nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Kako su dani prolazili u slušanju sve lošijih vijesti, shvatila sam da od povratka nema ništa i u meni je zavladao strah. Što će biti s mojima koji su ostali u Vukovaru?
A bilo ih je dosta: suprug Ivan Vukojević, četiri brata: Niko, Mijo,Ivo i Mato Šoljić, sestra Marija Barišić sa suprugom i sinovima, svekrva Zorka, suprugova sestra Vera sa svojim suprugom i tri sina, nevjesta Ruža s dvoje djece, jednim od 3, a drugim od 2 godine, i mnogi drugi.
Dani su mi bili mjeseci, a mjeseci godine. Telefonske linije bile su prekinute. Ništa dobro nisam mogla čuti, samo loše vijesti i vapaj Siniše Glavaševića čiji glas kao da danas čujem: „Vukovar je pao!“ Bilo je to 18.11.1991. godine.Ne može se riječima iskazati niti jedna misao, riječ, ni osjećaj koji su mi pustošili dušu. Po glavi sam vrtjela mnoge filmove iz života, bol je razdirala moje tijelo, plakali smo danonoćno moja djeca i ja, pitajući se što sad.
Nekoliko mjeseci nisam čula nikoga, niti smo znali gdje je tko, jesu li živi, nestali.
Odlučila sam otići u Narodnu obranu, kako bih se i ja priključila obrani Zadra, koji je bio granatiran sa svih strana. Osjećala sam da je to moja dužnost, pomoći koliko mogu gradu u koji sam došla živjeti. Kako sam s otoka Ugljana do Zadra putovala trajektom svaki dan, jednom prilikom sam pri povratku na Ugljan u trajektu vidjela dva čovjeka odjevena u mornarsku odoru. Prišla sam im i kroz suze rekla: „Ja sam Ana Vukojević. Došla sam iz Vukovara s dvoje djece. Smještena sam u svojoj nedovršenoj vikendici u mjestu Ugljan. Želim se priključiti u mornarici ako me želite primiti.“ Napomenula sam kako ne znam što je s moja četiri brata Šoljić, niti s mojim suprugom.
Jedan od njih je rekao: „ Ja sam Slobodan Gauta, zapovjednik mornarice, nemoj plakati. Ti si vrlo hrabra žena, vrlo rado ću te uključiti u naš odred. Već sutra dođi, mi smo smješteni u Kalima.“
Ne mogu opisati koju sam radost osjećala kad mi je rekao da mogu odmah sutra doći. Bože, hvala ti! I ja ću biti od koristi ovom gradu i manje ću imati vremena misliti o Vukovaru.
Tako sam ja 16.2.1992. godine postala mornar u Samostalnom odredu naoružanih brodova. Imala sam i uniformu koju sam s ponosom nosila. Svi suborci bili su vrlo korektni i obazrivi. Nastojali su mi pomoći i utješiti me koliko su mogli jer su znali što se sve dogodilo u Vukovaru.
Potraga za mojim najmilijima trajala je cijelo vrijeme sve dok mi se nije javila sestra Marija. Rekla je da je bila u logoru i da su u Mitrovici ostali suprug joj Stjepan i sin Toni, da je naša majka Kata Šoljić kod nevjeste u Mađarskoj, a za braću i mog supruga da ne zna, te da će, pošto je u Zagrebu, pokušati nešto saznati preko Crvenog križa.
Sljedećih mjeseci, pa i godina, do mene su stizale razne informacije o mojima. „Vidjeli smo ti brata Ivu - živ je“, „muž ti je u Negoslavcima“ (to je mjesto do Vukovara), a od njih samih ni traga, ni glasa.
Mislila sam kako ljudi mogu govoriti i davati lažnu nadu, znaju li koliko je to bolno za mene i moju djecu, kad jedan dan kažu da je netko živ, sutra je već druga informacija da nije, da nisu sigurni…
Svaki dan sam se molila: Bože dragi, pomozi nam, daj da se nađu živi, da ih vidim i zagrlim.
Taj dan nisam dočekala, ostala su samo sjećanja jer ni slika njihovih nemam, ali i dan danas ih vidim kao da je zadnji susret bio jučer.
Iz mornarice sam otišla u Narodnu obranu na obračun plaća za našu gardu, odakle sam za stalno primljena na posao u PU.
Prolazili su mjeseci i godine, o braći i suprugu nisam saznala ništa, odnosno već je bilo jasno da im se dogodilo ono najgore. Samo je ostala želja da se pronađu i dostojanstveno sahrane.
Jednoga dana na poslu zazvonio mi je telefon. Javila sam se ne znajući što ću čuti. Bio je to drhtavi glas moje majke Kate koja je jecajući govorila: „Našli su Miju u bunaru kod sela Čakovci i Matu koji je bio zakopan kod neke bandere u Vukovaru na Sajmištu.“
Plakale smo ne znajući što reći jedna drugoj.Što da joj odgovorim na pitanje kako majčino srce da sve to izdrži?
Sahrana je prošla i ostala utjeha i nada da će se možda druga dva brata Ivo i Niko pojaviti živi, kao i moj suprug Ivan.
Opet su godine prošle. Ostalo je čekanje uz snagu koju samo Bog može dati.
Svaki dan čule smo se telefonom mama, sestra i ja razmjenjujući informacije tko je što čuo i nagađajući što je i gdje je tko od naših nestalih.
I opet dan bolniji od drugih. Telefon je zazvonio. Vidim da je majčin broj. Podigla sam slušalicu misleći da će to biti jedan od mnogih običnih razgovora, međutim, čula sam samo jecanje. Nije jadna mogla izgovoriti ni riječi, plakale smo zajedno. Znala sam da su nekog pronašli, pitanje je samo koga. „Mama, reci molim te što je?“ Izgovorila je: „Moj Ivo je pronađen u Dunavu kod Novog Sada, sokol majkin.“
Pokušala sam je smiriti, no nisam uspjela. Nazvala sam majčina susjeda da pozove hitnu jer su i njoj javili tu informaciju telefonom tako da nitko drugi nije bio u blizini. Odvezli su je u bolnicu. Dodatna je briga bila što će s njom biti. Sestra i šogor odmah su otišli do nje i malo je smirili.
Ponovo sahrana, ponovo bol, a još nije kraj. Nema još brata Nike, nema mog supruga Ivana. Bili smo i dalje na čekanju.
Tako se sve ponovilo nekoliko godina poslije. Brat Niko. Prvi dan kad su ga dovezli u srpski logor, pretukli su ga i podlegao je batinama. (tamo su ga i sahranili). Pretučen je samo zato što je Šoljić jer je moj brat Ivo Šoljić bio zapovjednik obrane Mitnice sve do nekoliko dana pred pad Vukovara, a zvali su ga „Veliki Đžo“. Sahranila sam i brata Niku kad su ga isporučili iz Mitrovice, a mog supruga nisam sahranila do danas.
Od brata Nike tri sina: Franjo, Ante i Ivica bili su do kraja u Vukovaru, ali su, hvala Bogu, izašli u proboju. Nakon izlaska iz Vukovara nastavili su i dalje braniti Lijepu Našu gdje god je bilo potrebno.
Ovo je samo djelić moga života koji dijelim s vama. Drugi dio napisala sam u knjizi Koracima nade u istinu - moja priča za tvoju istinu. Ako ste željni istine, zavirite i u tu knjigu svjedočanstava iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.
Ne mogu, a da se ne pitam, koliko naši poslijeratni naraštaji znaju o Domovinskom ratu, hoće li se zaboraviti ovakvi „slučajevi“ kao moj i nažalost mnogi drugi koji su preživjeli slične ili gore situacije?
Sjetim se često svoje majke kako je molila krunicu i uvijek u molitvi spominjala svoju djecu, ali nikada nije zaboravila reći da se moli za sve ožalošćene majke, sestre, braću i djecu koja su ostala bez jednog ili oba roditelja.
Da, molila je jer je znala da nama svima može pomoći samo dragi Bog, koji je i njoj i nama davao snagu da izdržimo bol koja nas je razdirala i koja neće prestati do kraja naših života.
Zapravo, na kraju želim cijelom svijetu reći kako sam ponosna na svoju braću i supruga jer nisu razmišljali kako otići iz napadnutog grada, nego kako ostati i pomoći svom voljenom gradu Vukovaru koji ih je trebao.
Moja majka Kata umrla je 2008. godine. Sad je u zagrljaju sa svojom djecom i u Božjoj milosti. Ondje ću i ja jednog dana opet sresti svoje najmilije.
