Žene u Domovinskom ratu: “Ministrica Obuljen ‘šrafcigerom’ na dr. Ivicu Šolu”

“Ovaj istup gospođe Obuljen je zaista rezultat najopasnijeg primitivizma koji vlada ovom zemljom. Ovim pismom nažalost, pokazala je kako ima ozbiljan deficit kapaciteta, jer kao ključna osoba koja upravlja jednim od najvažnijih resora, dakle Hrvatskom kulturom, ne razumije što je stav, umjetnička autonomija, sloboda govora i ostale vrijednosti civilizacijskog kruga na koji se često poziva i kojem, navodno, ona pripada. Uz to pokazala je i zavidan kukavičluk, jer tim glupim potezom od sebe je u istom trenutku napravila i metu i vic”, ističu iz udruge „Žene u Domovinskom ratu-Zadar“ povodom pisma ministrice Nine Obuljen Koržinek uglednom hrvatskom teologu, komunikologu, novinaru i kolumnistu dr. sc. Ivici Šoli u kojem mu je poručila da “njegove huškačke kolumne koju su prenijeli mnogi portali, već danima u Ministarstvo kulture dolaze neprimjerena pisma i poruke kao i ozbiljne prijetnje.” “Žene u Domovinskom ratu- Zadar” smatraju da se iz riječi koje je ministrica uputila dr. sc. Ivici Šoli iščitava da su osobe koje su slale navedene poruke činile to samo iz razloga što su pročitale navedenu kolumnu. Također smatraju da iz riječi ministrice proizlazi poruka prema kojoj su samo određene osobe pozvane suditi o kazališnim djelima. „Znači li to, da mi kao narod nismo sposobni ocijeniti kako ofrlji redatelj u svojoj morbidnoj mašti, osobe iz javnog i crkvenog života Hrvatske pretvara u svinje, oduzima im ljudskost, ubija ih i dodaje scenu kokainske pričesti biskupa Bogovića, i loptanje s mrtvom djetetovom glavom, ne bi mogla biti umjetnost, već ozbiljna bolest?“ – pitaju se. Smatraju da je „ovim potezom“ vidljiva težnja ministrice da „zabrani bilo kakvo pisanje, reagiranje i ocjenjivanje njezinog rada“ i načina upravljanja „novcem koji je naš“ te zaključuju: “Kazalište treba biti ogledalo, korektiv i savjest društva. Mora biti aktivno, upozoravati, biti alarm i svraćati pažnju na sebe; mora biti bar dva koraka ispred društva u spoznaji i afirmaciji pozitivnih vrijednosti i služiti kao mjesto refleksije, artikulacije pitanja, propitkivanja ideja; treba upozoravati na besmisao i biti putokaz prema smislu i spoznaji kao ultimativnoj kategoriji. Naravno, i zabava u kazalištu je potpuno legitimna, no kad govorimo o društvenoj ulozi kazališta, ona ne bi smjela biti eskapistička, nego naprotiv – uronjena u stvarnost.” “Stoga, gospođo Obuljen, sva ova poniženja koja vi zovete umjetničke slobode, hrvatski narod bilježi, i kao što ste vi napisali profesoru Šoli kako o kazališnim predstavama sud mogu davati samo kazališni kritičari tako i mi vama kažemo, da će sud o vašem radu, kao i o radu onoga tko vas politički imenuje i podržava- dati narod, koji svake četiri godine ima mogućnost svoje kritike iznijeti na izbornim listićima.”