ŽEŠĆE NEGO IKAD: Odgovor Slavena Letice Anti Tomiću na esej o Titu

Tekst Ante Tomića može pročitati OVDJE  “S vremena na vrijeme splitski komedijaš proloških korijena Ante Tomić napiše neki posprdan članak o mojoj malenkosti. To bi mi moglo i laskati kad bih cijenio njegov način mišljenja i pisanja. Ovog se puta mnome pozabavio u sastavku “Zar nije urnebesan taj Slaven Letica? Ako mene pitate, on je bio, jest i bit će inspiracijom i mjerom etičnosti u našoj političkoj teoriji, objavljenom u Jutarnjem listu 12. veljače 2017. Odranije mi je bilo poznato da splitski komedijaš precjenjuje moju važnost u hrvatskoj znanosti, javnosti i politici, ali je ovog puta doista pretjerao proglasivši me vrhovnim nadahnućem i mjerilom etičnosti u hrvatskoj političkoj teoriji. Mislim, dakako, da su u Tomićevu strahu od moje starosti ipak prevelike oči, pa je, nesretnik, u zao čas, zaključio da su moji raniji polemički zapisi o njemu bili “inspiracija i mjera etičnosti” zbog kojih su ga mještani Donjega Prološca, sela pored dičnoga grada Imotskoga, prije točno dvije godine (17. veljače 2015.), u završnom činu mjesnih pokladnih obreda, simbolički spalili ko krnju: utjelovljenje svih zala koje su te godine snašle ponosnu Imotsku krajinu. Prije spaljivanja javno su, na Starom mostu, pročitali oporuku u kojoj je bilo zapisano i ovo: “Svom narodu ruga se i smije, a ni stid ga, ni sramota nije. Dragi moj pisac, lukav si ko lisac, ti i dalje možeš kurcu svirat, ali prološki narod nemoj dirat”. Što, dakle, g. Ante Tomić ovog puta stavlja na teret mojoj duši, po njegovu sudu nadahnućem i etičnošću svemoćnoj? Pozivajući se na moj esej “Bolnica maršal Tito”, objavljen u magazinu za erotiku, ljepotu, politiku i civilizaciju Start prije punih 36 godina (11. travnja 1981.), nepunu godinu nakon smrti Josipa Broza Tita, zamjera mi što sam, navodno, apologet svih vlastodržaca. U tom provokativnom ogledu založio sam se da se na Pantovčaku, ondašnjoj elitnoj vili komunističke nomenklature, današnjem Uredu predsjednice Republike, izgradi Specijalizirana kirurška klinička bolnica ondašnjega “jugoslavenskog značaja”. U vrijeme kad je objavljen, članak je izazvao političku paniku zbog dva ključna razloga: 1. jer se je netko usudio javno zagovarati prenamjenu jedne od posvećenih političkih institucija, hrama umrlog maršala u kojoj pokojnik nije nikada noćio i 2. jer sam se zalagao da Zagreb, a ne Beograd, postane središte hrvatske, jugoslavenske i južno-europske specijalizirane, sveučilišne, kirurške kliničke medicine. Sve do tada brojni najbolji hrvatski liječnici, da spomenem tek prof. dr. Isidora Papu i prof. dr. Josipa Sokolića, zbog boljih su tehnoloških uvjeta, većih plaća i generalskih titula, odlazili u srbijansku pečalbu, na Vojno-medicinsku akademiju u Beograd. Dakako, da bih osnažio argumente u prilog gradnji specijalizirane kirurške bolnice “Maršal Tito” iskoristio sam u to doba ključni argument, koji do danas nije doveden u pitanje: da je Josip Broz Tito tijekom rata u Bosni i Hercegovini, posebice u vrijeme borba na rijekama Sutjesci i Neretvi, vodio posebnu skrb o ranjenicima i bolesnicima, naročito tifusarima, o čemu je Veljko Bulajić 1966. snimio film “Pogled u zjenicu sunca”, s Antunom Nalisom u glavnoj ulozi. U članku sam kao svjedoka te brige citirao Titova partizana, u to doba ministra zdravstva i socijalne skrbi, moga dragoga prijatelja dr. Boška Petrovića. U nakani da me prikaže apologetom svih vlastodržaca, od Josipa Broza i dr. Franje Tuđmana do Kolinde Grabar-Kitarović, nesretni priučeni prološki komedijaš doveo je javno u pitanje dio doista korisne prošlosti partizanskoga ratovanja: brigu za bolesnike i ranjenike. Čudi ga i to što sam o Titu 1981. pisao pozitivno, da bih ga nakon 1990., javno proglašavao autokratom, staljinističkim satrapom, despotom, tiraninom i masovnim ubojicom, primjerice u uspješnici “Vječni titoizam i ljudožderska politika”. Da je kojim slučajem tih 1980-ih godina pohađao bilo koju građansku školu, a ne vojnu srednju školu Jugoslavenske narodne armije u Zagrebu, g. Tomić bi sigurno znao da su prve ozbiljne studije i knjige o Titovim zločinima nakon Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj objavljene tek 1989. i 1990.: članak dr. Darka Bekića “Slučaj Bleiburg: nova istraživanja, nova iskušenja” (Časopis za suvremenu povijest, 21/1989.) i zbornik radova “Otvoreni dossier: Bleiburg” koju je priredio genijalni urednik, novinar, pisac i prevoditelj Marko Grčić, a izdao također magazin Start 1990. Njima se može pridodati i knjiga dr. Franje Tuđmana “Bespuća povijesne zbiljnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja”, objavljena 1989. Nakon toga postupno je došlo do publicističkoga i istraživačkoga “memorijskoga buma” (tako je fenomen oživljavanja zabranjenih sjećanja i pamćenja u jednom predavanju 2000. nazvao Jay Winter: memory boom) u kojima su se susretala, prožimala i sukobljavala emigrantska pamćenja i mitovi o Bleiburgu i Križnom putu sa suvremenim arhivskim istraživanjima hrvatskih povjesničara. Tomićevi su um, duh i osjećaji zatvoreni, fosilizirani, okamenjeni, okoštali i zatvoreni u pluskvamperfektu: pretprošlom, pradavno svršenom i umrlom vremenu bivšega pitomca JNA. Ta fosilizacija ili, kako ju je nazivao Milan Kundera, “zaustavljena misao” ili “zarobljeni um”, kako tu misao naziva poljski pisac Czesław Miłosz, protivi se svakoj otvorenosti uma i svakoj eksperimentalnoj misli, otvorenoj prema novim spoznajnim iskušenjima i postignućima. Međutim, kako to zorno pokazuje primjer prološkoga tragikomičara, taj fosilizirani um može biti itekako – lukrativan. Naime, u isto vrijeme dok je sotonizirao “tupe desničare” i u nebesa uzdizao vlastitu i pajdašku umjetničku slobodu i političku neovisnost, prološki komedijaš bogovski je živio i još živi na proračunskoj sisi ili grbači omražene mu države i politike. Da je tomu doista tako pokazuje trag novca, statistički otisci stopala njemu omraženih kuna zlatica. Nakon što je, na tajnovit način, izgladio sve nesporazume s Hrvojem Hribarom koji je prema njegovu scenariju snimio film “Što je muškarac bez brkova” (Tomić je tvrdio da njemu i drugim autorima Hrvoje Hribar nije platio beriva koja su zamislili i zaradili), HAVC je njemu i Rajku Grliću, režiseru triju filmova čije je scenarije supotpisao – “Karaula”, “Neka ostane među nama” i “Ustav Republike Hrvatske” – isplatio 15,000.000 (slovima: petnaest milijuna) kuna! Promidžbena mašinerija bivše imperije EPH i “liberalni” filmoznalci “s ovih prostora” uzdigli su te filmove u nebo, psujući škrtu državu koja im nije dala znatno više novca. I dok je mene, kao tobože vječnoga vlastoljubca, pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman, kao jedinoga hrvatskoga umnika, tužio sudu zbog klevete (postupak je prekinut zbog njegove smrti), prološki krnjo i splitski komedijaš znao je i zna kako bogovski, sustavno, pljačkati državu koju, kao i moju starost, gorljivo mrzi.