ZID BOLI SU DELOŽIRALI A ŠATOR BOLI MORA OSTATI

( Invalidska kolica, štake, proteze, mirogojsko podzemlje, Izraelski zid plača i pjesnikovo pero ) Braniteljski šator boli se pojavio kao bolni krik onih koji su žrtvovali dijelove svoga tijela i svoje duše, hrabro se suprostavljajući brutalnoj velikosrpskoj okupatorskoj agresiji 90-ih godina. Da upravo tako. I tijela i duše. Tko može napraviti protezu za moju amputiranu dušu. Izjavio je jedan preživjeli vukovarski branitelj. Kriknuli su do neba. Ne zbog novčane crkavice koju su krvavo zaslužili, nego zbog, do neba vidljivih nepravdi koje radi i planira uraditi aktualna nenarodna vlast sastavljena od svih mogućih vragova; i žutih i crvenih i zelenih, koji su za Judine škude spremni… kako ih je još davno dobro prepoznao njihov i naš glavni zapovjednik. Za njih je ovaj šator u očima veliki trn zbog koga im je život crn, pa ga žele i izravno i neizravno preko infiltriranih provokatora deložirati. Ne. Braniteljski šator boli u Savskoj ne smije doživjeti sudbinu Zida boli u Selskoj, koga su ovi isti vragovi deložirali u mirogojsko podzemlje. Zid boli u Selskoj je nastao spontano i za nevolju, baš tu ispred zgrade UMPROFORA, kako bi slijepom svijetu otvarao oči, kojima bi mogao vidjeti naše nevolje. Autentični spomenik sa silnim imenima i prezimenima pobijenih, im je bio previše vidljiv svjedok zločina veliko srpsko četničke agresije koju treba što prije zaboraviti, i vraćati staro jugostanje pod imenom jugosfera ili region. Pa da. I invalidska kolica, i štake, i drvene proteze u i oko šatora u Savskoj su previše vidljivi svjedoci brutalne agresije i zločina, koje treba što prije zaboraviti, i vraćati staro jugostanje pod imenom jugosfera ili region. Kada se zaustavi urušavanje Hrvatske, ili ako ništa drugo, iz bioloških razloga, branitelji invalidi će jednoga dana otići s ove lokacije. No šator boli tu mora ostati kao autentični spomenik, kao muzej, s invalidskim kolicima, štakama, protezama i svim drugim pisanim i crtanim sadržajima među kojima se i živjelo i umiralo. Naravno da to treba sve još dobro osmisliti. Šator od čvrstog materijala i slično. Ovo je samo ideja. Narod je kao rijeka koja vječito teče, a mi smo ti koji tečemo danas. Prema svojim svetinjama se moramo odnositi onako, kako to rade i svi drugi narodi. I naši autentični spomenici su naša svetinja, koje svetinje nemamo pravo sakrivati, nego pokazivati svima onima koji ih žele vidjeti. I ovom prilikom valja ponoviti stihove narodnog pjesnika povodom rušenja Zida boli u Selskoj. Zid je boli naša Ćele kula, u drugova domoljublje nula. Glava cigla srce od betona, ruše Lijepu kak' ne vidiš bona. Zorom ranom u 4 sata, kao 'urve rekla tetka Kata. Džamonja je radio po danu, član je bio on zloglasne SANU. Takvo članstvo nije bilo ništa, umjetnik sam ja antifašista. Bagerišu sve po redu oni, od Budaka pa do Zida boli. Nedajmo im oni su u stanju, s Mirogoja bagerisat Franju. Umprofore i ti si bez duše, daš da tvoju uspomenu ruše. Autentik spomenik imati, grehota je u njega dirati. Zamislite kad bi netko dira, u Zid plača Izrael što ima. Usporedbu tko izreče ovu, Lang Slobodan doktorom ga zovu. Kada bi se sa šatorom boli u Savskoj dogodilo nešto slično,pjesnikovo pero bi zasigurno ponovo proradilo. No moj prijatelj Hrvoje je već opjevao i braniteljski prosvjed, pa ćemo ovdje prenijeti samo par strofa. Hrvatima vi ste nada, prosvjednici naši mili, Republikom sada vlada klika zvana jugofili. Braćo draga glave gore, sa vama je narod cijeli, naše kopno naše more, pobjedu Vam svaku želi.   Žarko Marić