ŽIVKO ZRILIĆ: ŠTO SE DOGODILO S ‘NARODOM RATNIKA’?…

Ne postoji danas u svijetu, a ni ranije kroz povijest nije postojala jaka i suverena država bez jake vojske. Oni koji su donijeli odluku o demontaži hrvatske oružane sile morali su to znati. Ili su možda znali...

Zašto se Hrvatska samo četiri godine po završetku rata odlučila na demontažu svojih oružanih snaga, vojne sile koja je veličanstvenim pobjedama u Domovinskom ratu ostvarila stoljetni san hrvatskog naroda o slobodnoj i nezavisnoj državi – teško je to shvatiti i razumjeti. Posebno kad se uzme u obzir da je političko i sigurnosno okruženje ostalo skoro pa isto kao i na početku 90-ih… Zašto je, dakle, Hrvatska netom nakon pobjede i stvaranja države posijekla glave i odrekla se svojih vrlih vojnika i časnika, hrabrih i časnih muževa, a sudbinu i budućnost položila u ruke dezertera, lupeža, beskičmenjaka, poltrona i ratnih profitera? I da stvar bude izvedena do kraja, nekoliko godina poslije hrvatske vlasti donose odluku o ukidanju obveznog služenja vojnog roka. Ne postoji danas u svijetu, a ni ranije kroz povijest nije postojala jaka i suverena država bez jake vojske. Oni koji su donijeli odluku o demontaži hrvatske oružane sile morali su to znati. Ili su možda znali. Ali, ne treba to pretjerano čuditi. Sjetimo se da su ti isti u Veroni uz zvuke opere “Cavalleria Rusticana” prodali Plivu američkom Baru, našu farmaceutsku kompaniju koja je u to vrijeme bila ponos hrvatske tehnologije i pameti, obrazlažući to nacionalnim interesom. Ti isti prodali su čitav prethodno saniran  bankarski i financijski sustav stranim vlasnicima, pravdajući to nacionalnim interesom. Ti isti donijeli su odluku o prodaji INA-e mađarskome MOL-u, tumačeći to državnim interesom, a danas ti isti predlažu kupovanje INA-e, tumačeći to – opet – državnim interesom. Ti isti glasovali su za uvođenje ćirilice u Vukovar tumačeći to također nacionalnim interesom, a danas su protivnici ćirilice u našem napaćenom heroju Vukovaru, opravdavajući to, opet, nacionalnim interesom. Doduše, to ponajviše ovisi o tome tko obnaša vlast u gradu i državi. Kad su opravdavali ukidanje vojnog roka, ti isti uvjeravali su javnost da je to u nacionalnom interesu Hrvatske, uvjeravali su nas da je ročna vojska zastario, skup i neučinkovit oblik obrane, nabrajali su samo one države Zapadne Europe koje nemaju obvezno služenje vojnog roka, uvjeravali javnost da je NATO naša svemoćna zaštita. Danas, kad predlažu ponovno uvođenje vojnog roka, ti isti kažu da je to nacionalni interes Hrvatske, sad nabrajaju samo one države EU koje imaju vojni rok, govore nam o koristnim stranama služenja vojnog roka i upozoravaju da nas NATO neće braniti i da se u prvom redu moramo biti spremni sami obraniti.

Moj dragi prijatelj Zvonko Bušić znao je često reći: “Ako se čovjek nije spreman žrtvovati za svoj ideal, onda nešto nije u redu ili s čovjekom, ili s idealom”

Ti isti još prošle godine su govorili da je porez na nekretnine veleizdaja nacije, ovih dana ti isti uvode spomenuti porez i time počinju proces razvlaštenja hrvatskih građana i ubrzavaju proces pražnjenja ionako već praznih hrvatskih sela. “Možete lagati neke ljude svo vrijeme i sve ljude neko vrijeme. Ali, ne možete lagati sve ljude svo vrijeme”, rekao je čuveni američki predsjednik Abraham Lincoln. “Danas je u Hrvatskoj važnije da si vojnik stranke, nego hrvatski vojnik. Moj otac bio je hrvatski vojnik, dragovoljac Domovinskog rata, proveo je u ratu četiri godine, bio ranjen, jedva živ ostao, časno služio Domovini. Ali, nikad nije pristao biti vojnik ove zločinačke organizacije, suprostavio se vladajućoj mafiji koja rastače državu za koju se borio. Proglasili su ga komunistom, izdajnikom, i to oni koji su odbili sudjelovati ili našli izgovor da ne sudjeluju u obrani Hrvatske. I zbog njih se moj otac ubio”, kroz plač su izgovorene riječi jednog mladog, tek završenog inženjera informatike 2007. godine u jednoj radijskoj emisiji, na upit novinara zašto je imao prigovor savjesti na služenje tada još obveznoga vojnog roka. Te iste 2007. godine, kad je Hrvatski sabor donio odluku o ukidanju, odnosno zamrzavanju obveznog služenja vojnog roka, od 25.000 pozvanih muškaraca na služenje odazvalo se samo njih 2250. Svi drugi imali su prigovor savjesti, odnosno izabrali su civilno služenje vojnog roka. Upravo je velik broj priziva savjesti te 2007. godine, kao i šest godina u nizu ranije, predlagatelj zakona u Saboru naveo kao glavni razlog ukidanja obveznog služenja vojske. Što se to dogodilo s “nacijom ratnika”, u Europi “najvećih domoljuba” pa da njezini mladi ljudi imaju prigovor savjesti na služenju domovini, da nisu spremni podnijeti nikakvu žrtvu za domovinu u koju se zaklinjemo kao najuzvišeniji ideal?-donosi koprivnicki.info… Moj dragi prijatelj Zvonko Bušić znao je često reći: “Ako se čovjek nije spreman žrtvovati za svoj ideal, onda nešto nije u redu ili s čovjekom, ili s idealom”. Ili je, dakle, nešto trulo i bolesno u državi Hrvatskoj, ili nešto ne valja s mladim Hrvatima. Velik dio odgovora na ovo pitanje svakako leži u riječima Abea Lincolna, kao i u riječima mladog inženjera informatike prije deset godina. Hrvatska mladost, ona koja bi trebala braniti domovinu, bježi pred beznađem, terorom mafije, kriminala i korupcije, terorom domaćih i stranih  robovlasnika, terorom pravosuđa, pred presudama Ustavnog suda. Hrvatska  mladost bježi pred lažima i obmanama bijednih podanika i konjušara Velikog Brata, naša mladost bježi iz zemlje svojih očeva tražeći sreću u tuđini i vjerojatno će mnogi od njih sutra služiti pod tuđim zastavama i u tuđim vojskama. Zabrinjavajući su rezultati istraživanja koje je početkom ove godine provela jedna europska  agencija, po kojem čak 83 posto Hrvata u dobi između 19 i 45 godina želi napustiti domovinu. A po riječima vodećih hrvatskih demografa, domovinu je u proteklih pet godina napustilo 600.000 uglavnom mladih Hrvata. Ovi podaci upozoravaju da je već sad ugrožena ne samo gospodarska i financijska stabilnost, već i sama opstojnost i suverenitet hrvatske države. – Nastavimo li ovako, pitam se čemu tolike žrtve obrambenog domovinskog rata kad sada u miru Hrvatska ‘šaptom pada’ – nedavne su riječi splitskog nadbiskupa msgr. Marina Barišića u Slobodnoj Dalmaciji.

Moramo osigurati pravnu i radnu sigurnost za mlade majke – ukinuti robovski rad nedjeljom ili ga bar pošteno platiti

Treba li Hrvatska imati vojni rok? Da, treba. I to ne mjesec dana jer to se ne može nazvati vojnim rokom i može biti vrlo opasno za sigurnost i živote ročnika. To vremensko razdoblje nije nikako dovoljno da mladi ljudi steknu potrebne vještine za korištenje i uporabu vatenog oružja. Zbog tih i mnogih drugih razloga vojni rok treba trajati minimalno pet mjeseci, što je praksa dobrog dijela najrazvijenih država Zapadne Europe. Pritom vrlo ozbiljno moramo uzeti u obzir da moderna vojska košta, i to mnogo, i da  ponovno uvođenje vojnog roka također košta, i to mnogo. Slažem se u cijelosti sa svima koji kažu da sigurnost države nema cijenu, ali je li ova opljačkana i osiromašena država uopće više u stanju platiti tu cijenu?

Pitanje svih p itanja u ovoj priči je može li Hrvatska danas uvesti obvezno služenje domovini za sve državljane. Na ovom pitanju ova priča prolazi ili pada. U proteklom razdoblju to nismo uspjeli postići, čak ni 90-ih. Aristotel kaže: “Stabilna je samo ona država u kojoj su svi muškarci pred zakonom jednaki”. Da bismo to u budućnosti postigli, kao država i pojedinci moramo odraditi mnogo predradnji. Prije svega, mladima vratiti vjeru u državu i državne institucije te stvoriti uvjete da mladi Hrvati po završetku školovanja mogu dobiti posao i živjeti od svog poštenog rada. Moramo osigurati pravnu i radnu sigurnost za mlade majke – ukinuti robovski rad nedjeljom ili ga bar pošteno platiti. Moramo zbaciti jaram robovlasništva s leđa našeg naroda, a naše pravosuđe mora kazneno goniti sve koji su opljačkali i osiromašili državu. Hrvatska se konačno, jednom zauvijek, mora obračunati s mafijom, korupcijom i kriminalom. I na koncu, moramo s pleća zauvijek zbaciti ove koji već 20 godina lažima i obmanama hrvatski narod drže u Platonovoj pećini. Ako to nismo u stanju napraviti i nemamo hrabrosti zaustaviti one koji rastaču moralna i materijalna dobra Hrvatske, kao narod i društvo umirat ćemo u dugotrajnoj agoniji od kroničnih bolesti koje se svake godine po nekoliko puta javljaju u Hrvatskoj u istom obliku, samo pod drugim imenom. Danas Agrokor, Dnevnice, Zlatni rat. Jučer Konzultantica, Agram i Remorker. Prekjučer Fimi media, Spice, Kamioni, Bankomat, INA, HAC, Planinska, Tuneli. Ako i nakon svega ovoga ne možemo konačno progledati i shvatiti tko nas i kamo vodi, ako ne možemo skupiti dovoljno hrabrosti i zaustaviti ove jahače hrvatske moralne i gospodarske apokalipse, zaboravimo hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu. Hrvatsku će tada tek slučajni putnik namjernik moći prepoznati u davnim stihovima velikoga hrvatskog pjesnika, koje će vjetar vijati opustjelim hrvatskim selima jecajući: “Harum – farum – larum – hedervarum. Reliquiae reliquiarum”. Piše: ŽIVKO ZRILIĆ   O AUTORU Živko Zrilić umirovljeni je stožerni brigadir HV-a, za Domovinskog rata bio je zapovjednik u legendarnim Tigrovima, a u jednoj je vojnoj operaciji teško ranjen dok je spašavao također ranjenog suborca. Bio je pročelnik vojnog kabineta prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, tajnik Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS) te zapovjednik Tuđmanova ZDRUG-a. Za impresivan ratni put i nemjerljive zasluge u Domovinskom ratu dobitnik je više odličja i priznanja…