Život Hrvata u Vojvodini: Razbija im se i pljačka imovina, trpe uvrede i napade, ostaju bez posla…

Početkom veljače razbijeni su prozori na zgradi Hrvatskog društva “Stjepan Radić” u Slankamenu u Vojvodini. Deset dana poslije opljačkano je Hrvatsko društvo u Ljubi, kraj granice s Hrvatskom.

Da Hrvati u Vojvodini žive svakako samo ne mirno i ugodno, RTL-ovoj Potrazi posvjedočili su profesor Zvonko Rakarić sa Sveučilišta u Novom Sadu i njegova supruga. Puno desetljeće trpe torturu i šikaniranje. Nisu jedini, a od Zagreba ne dobivaju ni pomoć ni podršku.

“Puštali su glazbu šovinističkog sadržaja, vikali prema našem dvorištu: ‘Ovo je za tebe, ustašo’. Derali su se toliko da je cijeli Rakovac imao prilike čuti. Mi smo zvali policiju i oni su rekli da ne mogu odmah doći. Mi na to gledamo kao da je netko pripremio da će se tu nešto događati, ali da policija ne dolazi. Čak je bilo toliko neugodno da ih je supruga u jednom trenutku plačući otišla zamoliti da prestanu.

Naravno, oni su nastavili. Mi smo se vrtjeli u dvorištu i u jednom trenutku su uletjeli u dvorište, a mi smo pobjegli u kuću s djecom. Opet smo zvali policiju, a oni su došli tek kada su se ovi razišli”, ispričao nam je Zvonko Rakarić iz Rakovca u Vojvodini.

Početkom veljače razbijeni su prozori na zgradi Hrvatskog društva “Stjepan Radić” u Slankamenu u Vojvodini. Deset dana poslije opljačkano je Hrvatsko društvo u Ljubi, kraj granice s Hrvatskom.

Da Hrvati u Vojvodini žive svakako samo ne mirno i ugodno, RTL-ovoj Potrazi posvjedočili su profesor Zvonko Rakarić sa Sveučilišta u Novom Sadu i njegova supruga. Puno desetljeće trpe torturu i šikaniranje. Nisu jedini, a od Zagreba ne dobivaju ni pomoć ni podršku.

“Puštali su glazbu šovinističkog sadržaja, vikali prema našem dvorištu: ‘Ovo je za tebe, ustašo’. Derali su se toliko da je cijeli Rakovac imao prilike čuti. Mi smo zvali policiju i oni su rekli da ne mogu odmah doći. Mi na to gledamo kao da je netko pripremio da će se tu nešto događati, ali da policija ne dolazi. Čak je bilo toliko neugodno da ih je supruga u jednom trenutku plačući otišla zamoliti da prestanu.

Naravno, oni su nastavili. Mi smo se vrtjeli u dvorištu i u jednom trenutku su uletjeli u dvorište, a mi smo pobjegli u kuću s djecom. Opet smo zvali policiju, a oni su došli tek kada su se ovi razišli”, ispričao nam je Zvonko Rakarić iz Rakovca u Vojvodini.

Njegova supruga Ivana Rakarić kaže da im djeca zbog svega imaju noćne more, a i inače imaju zdravstvenih problema.

“Kod dječaka, on je malo stariji, sada će trinaest, on mnogo više od djevojčice vidi što se događa. Ima noćne more, pogoršanje zdravstvenog stanja gdje mu je atopijski dermatitis prešao u astmu. Oboje koriste pumpice i to se sve intenzivira u razdobljima našeg stresa. Mi smo na kraju krajeva ovdje zbog zdravlja, u zdravom ambijentu, no imamo autoimune bolesti koje su takve kakve jesu i zbog stresa ih ne možemo izliječiti”, rekla je Ivana.

Nadali se ostvarenju snova, a trpe maltretiranje

A to je samo dio potresne priče o maltretiranju koje ova hrvatska obitelj doživljava u mjestu nadomak Novog Sada. Zvonko je doktor znanosti i sveučilišni profesor na Strojarskom fakultetu u Novom Sadu, a Ivana je arhitektica. Oboje su rođeni Vojvođani, zbog zdravlja i života u skladu s prirodom, iz Novog Sada su se preselili na obronke Fruške gore.

Pogled iz kuće koja je projektirana u skladu s prirodom seže do Dunava i Novog Sada. Nadali su se da će ostvariti svoje snove i mirno odgajati djecu, no prevarili su se. Više od deset godina trpe maltretiranja na nacionalnoj osnovi.

“To nisu ljudi koji se napiju ispred lokalne trgovine i počnu to izražavati pa da u nekom bijesu napadnu. Ne, to se radi o uglednim ljudima. Jedan od njih je za vrijeme dok je Maja Gojković, zapravo, dok su radikali ponovno ugledali svjetlo dana u Srbiji, negdje 2004., a Maja Gojković je postala gradonačelnica Novog Sada, tada je na mjesto prvog čovjeka grada za kulturu postavila tog slikara, svog prijatelja”, objasnio je Zvonko.

Taj slikar je Radovan Jokić, član Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, danas direktor Muzeja suvremene umjetnosti Vojvodine. S druge strane, Maja Gojković jedna je od osnivačica Šešeljevih radikala, danas članica Vučićevih naprednjaka i predsjednica Narodne Skupštine Srbije. Uza sve ima i vikendicu nedaleko od Rakarićevih. Svi oni, tvrdi Rakarić, manipuliraju s ostalima pa i susjedima Srbima koji su se doselili iz Hrvatske.

“Ovdje praktički sugeriraju da sam ja, zato što sam Hrvat, kriv za to što je neki Srbin navodno ostao bez ičega u Hrvatskoj”, rekao je Zvonko.

No probleme Rakarićima ne stvaraju samo susjedi.

“Kad su počela ta zbivanja 2009., prijetilo se gubitkom posla. I to mi vrlo često govore. U svibnju 2009. supruga je radila kao profesorica u tehničkoj školi, predavala je arhitektonsku grupu predmeta i nekoliko mjeseci nakon toga nisu joj produljili posao. 31. kolovoza prestao joj je radni odnos, a sutradan je na to mjesto zapošljen čovjek koji se zove Zoran Stojačić koji je u to vrijeme imao 45 godina i do diplome je došao dva mjeseca prije zaposlenja. On je bio muž državne tajnice za socijalna pitanja Snežane Stojačić Lakičević”, rekao je Zvonko.

Na njihovu stranu stali jedino studenti

Ivana kaže da je kao profesorica imala izvanredne ocjene: “Dali su mi otkaz bez objašnjenja, što je za mene bio šok jer nije bilo razloga za to. Nitko od nastavnog osoblja nije stao na moju stranu”.

No nije ovo jedina priča o nasilju nad Hrvatima u Srbiji. Unatoč ”omerti” (zavjetu šutnje) koja vlada u Srbiji kad su ovakvi događaji u pitanju, ipak ima onih koji se ne boje i koji su bezuvjetno stali uz Rakariće.

“Studenti su onaj dio stanovništva koji zna prepoznati nepravdu i oni su praktički jedini nakon ovih posljednjih zbivanja koji su stali uz mene, napisali pismo podrške i to je jedina podrška u ovom društvu”, kaže Zvonko.

Hrvatski zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije Tomislav Žigmanov upozorava da je posljednjih dana bilo nasrtaja i na imovinu u Slankamenu te pljački u sremskom mjestu Ljublju.

“To se može tumačiti kao određena vrsta trenda. Mi možemo upozoravati na to, no gotovo ništa više od toga. Republika Srbija treba priznati kada je u pitanju odnos prema Hrvatima, da postoji jedna vrsta problema i da se tu moraju mijenjati prakse. Mora se prestati govoriti negativno, ne smiju se slati poruke koje imaju negativne sadržaje da nekoga ohrabre riječima da su Hrvati sluge Zagreba. Da smo mi sljedbenici onih sila koje Srbiji žele zlo”, rekao je Žigmanov.

Hrvati, jedan od najomraženijih naroda u Srbiji

“Hrvati imaju status jednog od najomraženijih naroda u Srbiji. Društveno ozračje nam nije naklonjeno. Mi se često u javnom mijenju postavljamo zajedno s Bošnjacima i Abancima kao najomraženija manjina. Čak pojedini stereotipi o Hrvatima posljednjih godina nadrastaju one koji su se tradicionalno vezali za Rome”, kaže Darko Baštovanović iz Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji.

“Posljednjih je godina taj antihrvatski narativ prisutan u diskursu javnog života. Imamo jako ozbiljne negativne poruke usmjerene na događaje i procese u Republici Hrvatskoj. Neka vrsta antihrvatskog raspoloženja je stalno prisutna”, dodao je Žigmanov.

Incidenata je bilo i u Majdampeku na jugu Srbije. U tom ”antihrvatskom narativu”, kako ističe Žigmanov, sudjeluju svi. Od predsjednika Vučića, aktualne Vlade, bivših dužnosnika, sve do osuđenih ratnih zločinaca.

“Hrvatska bi se trebala pokriti ušima i šutjeti kada se spominju manjine. Odnos prema građanima koji nisu iste vjere, iste nacionalnosti, prema njihovoj imovini, školovanju, svemu. Kad vodu stišćete, ona pokaže otpor, a ne ovakav narod kao što je srpski”, govorio je 2015. Tomislav Nikolić, bivši predsjednik Srbije.

Nije bolji bio ni srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić: “Problem je taj što je antisrpska politika postala sastavni dio svakodnevnog političkog žargona u Hrvatskoj i problem je što oni to rade bez obzira je li izborna kampanja ili ne”.

No najveći huškač je najvjerojatnije osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj.

“Ne možemo imati dobre odnose s Hrvatskom dok traje okupacija Republike Srpske Krajine. Kada oslobodimo RSK, onda možemo razgovarati”, izjavio je Šešelj 2018.

S Vučićem se vratila retorika devedesetih

Svi ovi ljudi bili su dio Miloševićeva režima i suodgovorni su, neki izravno, a neki bez sumnje politički, za progon Hrvata iz Vojvodine kao i za ratna zbivanja na području bivše Jugoslavije. Otkako je Vučić na vlasti, ponovno su u javni prostor vratili retoriku devedesetih.

“Vi sada imate situaciju gdje osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj, protiv kojega sam ja svjedočio u Haagu, sjedi u parlamentu i jednostavno se tu ne vidi nikakav problem. Imali ste slučaj da jedna skupina mladih ljudi želi prekinuti tribinu na kojoj je govorio Šljivančanin i ne samo da su ti mladi pretučeni već su i odgovarali zato što su prekidali tribinu.

Uz vječiti odgovor: ‘Oni su svoje, misli se tu na ratne zločince, oni su svoje okajali i sada su ravnopravni sa svim ljudima’. Pa onda mi postavljamo pitanje ako je to tako, može li onda osuđeni pedofil raditi sutra u vrtiću?”, napominje Nenad Čanak, predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine.

No za narušene odnose ipak je dio odgovornosti i na hrvatskim vlastima. Prije svega zato što dovoljno jasno ne osuđuju pojedine postupke i pojave u hrvatskom društvu.

“U Srbiji ima nekoliko točaka koje će srpski nacionalisti, pa čak mogu reći i ne samo oni, postaviti kao pitanje i uvijek lete negdje u zraku jer su ona drvo poznavanja dobra i zla, da tako kažem.

Jedna od tih točaka je Jasenovac u kojem su “fašisti pobili neizmjeran broj ljudi”, neću licitirati brojem, i onda se tamo postavi natpis s “ustaškim” pozdravom ‘Za dom spremni’. Onog momenta kad se u Jasenovcu stavi natpis ‘ZDS’, tog momenta ste Hrvate izložili ozbiljnom pritisku”, kaže Čarnak.

A takve slučajeve nikako ne zaborave iskoristiti ranije spomenute osobe. Na njih, s punim pravom reagira i Srpsko nacionalno vijeće u Hrvatskoj. No Hrvate u Vojvodini muči što od hrvatskih vlasti ne dobivaju potporu kada se događaju incidenti poput ovih koje Rakarići proživljavaju cijelo desetljeće. Šute i mediji u Srbiji, a na njih su zaboravili i oni hrvatski, ističe Zvonko.

“Ja vjerujem da se nešto takvo dogodilo, da vam netko dovede ljude u Hrvatskoj oko neke obitelji srpskog podrijetla, ja vjerujem da bi cijenjeni gospodin Pupovac najvjerojatnije sazvao sjednicu Savjeta sigurnosti”, rekao je Zvonko Rakarić.

Loša suradnja s hrvatskim vlastima

Što može učiniti hrvatska vlada da se stanje smiri? “Može očitovati interes i slati poruke da takvo što nije dopušteno i vidjeti u bilateralnoj komunikaciji što se može napraviti da se to zaustavi”, odgovara Žigmanov, no priznaje da nije u stalnoj komunikaciji s hrvatskom Vladom oko tih pitanja.

Žigmanov, ali i ostali naši sugovornici ističu da je suradnja s hrvatskim vlastima iznimno loša. Ne dobivaju potporu i osjećaju se nezaštićenima. Ističu i da se nije ispunilo ništa od pompozno potpisanog sporazuma između Vučića i bivše hrvatske predsjednice u Subotici prije koju godinu, a koji je trebalo osigurati ista prava za hrvatsku manjinu u Srbiji koje uživa srpska manjina u Hrvatskoj. Ako se incidenti već događaju, očekuju istu reakciju od srpskih vlasti kakvu imaju hrvatske vlasti kada su u pitanju etnički motivirani incidenti u našoj zemlji. A to je procesuiranje napadača i onih koji ugrožavaju živote i imovinu vojvođanskih Hrvata.

“U Srbiji imamo deficit s vladavinom prava, a posebice kada ukombinirate s tim da postoji visok antihrvatski sentiment, često se događa da sama policija pri izlasku na mjesto gdje se određeni incident dogodio, to ne tretira kao nasilje iz etničke ili neke druge nesnošljivosti”, upozorio je Darko Boštanović.

Svi smo pod istom infekcijom

“Hrvatska i Srbija, i pazite, ne pokušavam povući znak jednakosti, ne pokušavam reći da je to zato što oni rade ovo, a mi onda ono ili obrnuto. Ne, ne, samo govorim da smo svi mi pod istom infekcijom. Jer isto kao što koronavirus ne bira vjeru, naciju ni političku pripadnost da vam razori pluća, tako i nacionalizam ne bira narod kojem će razoriti egzistenciju. To je naše zajedničko prokletstvo protiv kojega se moramo zajedno boriti”, rekao je Nenad Čanak.

Nacionalizam i populizam jačaju diljem Europe. Područje Balkana uvijek je bilo plodno tlo za njegovo jako bujanje. Uvijek nakon toga žrtve su, kolokvijalno rečeno, obični ljudi. Rakarići su na izmaku snaga jer borba predugo traje, a pomaka nema.

Ivana Rakarić priznaje da su u posljednje vrijeme razmišljali o odlasku: “I to na prvom mjestu zbog djece, da vide da postoje drukčije sredine. Da postoje svjetovi gdje se ljudi ponašaju normalno i da im omogućimo malo sigurniji život. Jer ovo je kuća u kojoj su oni rođeni i odrasli i bilo bi šteta da im ostane u sjećanju za cijeli život kao mjesto na kojem je netko maltretirao njihove roditelje. To je najstrašnije”.

Zvonko i Ivana Rakarić, kao i njihova djeca, rođeni su u Vojvodini. Školovali su se do najvišeg stupnja obrazovanja. Nisu otišli ni ranih 90-tih. Mislili su, rat će proći, neće morati napustiti svoju djedovinu i pomoći će razvoju i preobrazbi Srbije u uspješnu i normalnu zemlju.

Danas, 25 godina nakon rata isti oni ljudi s početka devedesetih ponovno su na vlasti i uz vlast. Ponovno provode onu istu politiku koja je odgovorna za iseljavanje 50-ak tisuća vojvođanskih Hrvata.

Oštra rasprava o položaju Hrvata u Srbiji