ZLOČIN BEZ KAZNE – NAKON 30 GODINA OD SMAKNUĆA DJEVOJČICE MARTINE I BAKE BERNARDICE ŠTEFANČIĆ, POČINITELJI NISU ODGOVARALI

Dana 21. ožujka 2022. godine na 30-tu obljetnicu pogibije malene Martine Štefančić, njene bake Bernardice,  na mjesnom groblju u Borovu Selu, otac Zdenko, njegova braća Željko i Slavko, rodbina, suborci, prijatelji položili su vijenace i zapalili svijeće u znak sjećanja nemilog događaja. Počast su odali i članovi udruga "Dvanest hrvatskih redarstvenika" i "Branitelji pomažu braniteljima". 

No prije o samom događaju u Borovu Selu, moramo spomenuti i službenu statistiku koja navodi 402 prekinuta djetinjstva u razdoblju od 1991. do 1995. godine. Okolnosti stradavanja ostaju tek životno breme tuge koje nosi njihova obitelj. Ni društvo, ni oni koji kroje svakodnevicu malog čovjeka, nedovoljno spominju njihovu žrtvu. Iz Hrvatskog memorijalnog – dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dobili smo odgovor da se o broju stradale djece, gdje se potvrđuje ova brojka, mada se negdje mora uzeti u obzir i mjesto i okolnosti stradavanja djece, no to je sve nebitno jer tih malenih duša više nema.

Nakon tužne  vukovarske jeseni, tijekom Bitke za Vukovar i okupacije tzv. Republike SAO Krajine, prekinuto je trideset i šest dječjih života. Gotovo dvije generacije jednoga razreda izbrisano je u osamdeset i sedam dana. No, okupacijom Vukovara, nisu prestali zločini nad Hrvatima.

Obitelj Štefančić

Naime, 1992. u Borovu Selu, Martina Štefančić, tada stara samo četiri i pol godine, ubijena je rafalom iz vatrenoga oružja. Zločin je to bez kazne, bez pravde i bez lica počinitelja, ali naličja koje karakterizira okrutnost klasične likvidacije.

Obitelj Štefančić u Borovu Selu živjela je dugi niz godina. Otac obitelji preminuo je u jesen 1990. godine pa su trojica sinova brinula za majku Bernardicu i malenu Martinu, kći srednjega brata od trojice braće Štefančić, Zdenka. Martinin otac Zdenko, samohrani otac, kao i najmlađi brat Slavko, aktivno su sudjelovali braneći Vukovar, dok je najstariji brat Željko ostao uz majku i nećakinju. Majka Bernardica, dok se to još uvijek moglo, nije željela napustiti svoju obiteljsku kuću u Borovom Selu.  vjerujući kako se njima ipak ništa ne će dogoditi, a nakon toga bilo je prekasno.

Pred kraj Bitke za Vukovar, a početkom potpune okupacije, Željko je za sebe, majku i malenu Martinu, kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela, Radenka Alavanje, pokušao ishoditi propusnicu za odlazak iz sela, no ovaj je to kategorički odbio. Slavko Štefančić uspio je iz okupiranoga Vukovara izaći u proboju. Martinin otac Zdenko, imao je drugu sudbinu i postavlja si pitanje 'Zašto su ubijeni?'

- Kad je zločin izvršen, bio sam u logoru. Kao branitelj Vukovara uhićen sam nakon pada i odveden u logor, gdje sam bio do zadnje velike razmjene. Još sam u logoru slutio da nešto nije u redu jer su me maltretirali i zlostavljali s posebnim užitkom. Iz njihovih razgovora naslutio sam da se s mojima doma nešto dogodilo, a nakon razmjene to se i potvrdilo. Mlađi brat sve mi je ispričao čim smo se sreli na razmjeni. Tad smo mislili da je i Željko ubijen. No on je bio teško ranjen, odvezen u bolnicu u Vukovaru - priča Štefančić, koji je majci i Martini na grob donio vijenac i zapalio im svijeću.

Pucali u četverogodišnju djevojčicu, za svaku godinu života jedan metak

U noći 21. ožujka 1992. godine, oko tri sata, preko vrta iza kuće, u dvorište su ušle četiri naoružane osobe. Prolaze do prednje stane kuće te iz automatskoga oružja pucaju po prozoru dnevne sobe u kojoj su tada spavali, na jednom krevetu baka Bernardica i malena Martina, a na drugom stric Željko.

Dok je shvatio  što se događa, Željko u naručje uzima Martinu i potiho s majkom odlazi u predzadnju sobu prema stražnjoj strani kuće. Naoružani zločinci razbili su ulazna vrata te ušli u dnevnu sobu u kojoj više nije bilo nikoga.

Dvojica od njih zalupala su po vratima spavaće sobe, a Željko je, u nadi kako će možda spriječiti najgore, ipak otvorio. Bez ikakva upozorenja i ijedne izgovorene riječi, ispalili su rafal u njega, a on je pogođen u trbuh i lijevu preponu pao na pod. Nakon toga, majku Bernardicu i malenu Martinu odvlače u dnevnu sobu, a posljednje što je teško ranjeni Željko čuo bio je majčin plač, preklinjanje da ih ne ubiju i rafalna paljba, nakon čega je izgubio svijest.

Preživjeli svjedok likvidacije – stric Željko

Bez svjedoka, nema očito drugih dokaza, počinitelji su se vratili provjeriti što je sa Željkom. U borbi za život, jer je teško ranjen, Željko je čuo kako je jedan od njih predložio da ga ponovo, "za svaki slučaj" dokrajče, dok je drugi ipak odlučio ostaviti ga da se pati, „jer će do jutra ustaša iskrvariti". Kasnije ispada da ni on nije vjerodostojan svjedok.

Nakon toga su otišli.  Željko je tek pred jutro uspio otpuzati do dnevne sobe, gdje je imao što za vidjeti. Stravičan prizor mrtve majke na krevetu i mrtve nećakinje koja je ležala na trbuhu, pored nogu svoje bake. Nastavio preko dvorišta, sve do kuće najbližih susjeda, koji su mu, premda u strahu za vlastiti život, pružili prvu pomoć, a jedan od njih ga, iako nerado, odvozi automobilom u vukovarsku bolnicu, gdje mu doktor Mirko Stanojević sanira tri prostrjelne rane.

Poslije izlaska iz bolnice i djelomičnoga oporavka, Željko je uz pomoć dobrih ljudi, preko Beograda i Mađarske, 19.8.1992. stigao u Zagreb. Ondje je doznao kako je Zdenko, Martinin otac, nekoliko dana prije, 14.8., razmijenjen u Nemetinu i da je već čuo za strašan zločin koji se dogodio njegovoj kćeri i majci.

Godinama se ništa ne poduzima, rodbina traži odgovornost za zločin, a istražitelj Nikola Kajkić, dolazi do određenih podataka?!

Očevid koji je učinjen od strane vlasti tzv. SAO Krajine jedini je službeni dokument o likvidaciji koji postoji protiv četvorice nepoznatih počinitelja, iako je potpuno sigurno kako su u ovom zločinu sudjelovale osobe koje su jako dobro poznavale obitelj Štefančić.

U Vukovaru, održana je izvanredna tiskovna konferencija u organizaciji su Udruga Zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara i Udruga Žene u Domovinskom ratu Zadar, s obitelji Štefančić iz Borova Sela te Koordinacijom udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara. Ista je sazvana o podnošenju kaznenih prijava protiv počinitelja ratnog zločina koji su 20./21. 3. 1992. godine ubili Bernardicu Štefančić (52), Martinu Štefančić (4)  i teško smrtno ranili Željka Štefančića (32), a o istom je govorio Nikola Kajkić, policijski istražitelj za ratne zločine na ovom području, no suspendiran očito što je otišao malo dalje od drugih. Istoj su nazočili i bliža rodbina Štefančić. Prvi je govorio Zdenko Štefančić, otac Martine, te podnose kaznenu prijavu, jer nakon 27 godina nisu procesuirani zločinci ovog svirepog i mučnog ubojstva. Prozvani su i premijer i ministar MUP-a, glavni državni odvjetnik zbog nerada.

Traži se povrat Nikole Kajkića na posao da se zločinci privedu licu pravde. Državne institucije su totalno zakazale glede istraživanje ratnih zločina.

Nikola Kajkić, prikazuje fotgrafije očevida stradavanja obitelji Štefančić, a sam slijed svega je apsurdan. Počinitelji ovog kaznenog djela su sedmorica koja su uhapšeni od strane milicije SAO "Krajine", kasnije pušteni.

Nikola Kajkić navodi počinitelj ovog kaznenog djela, a to su V. M., V. M., M. M. - M. I. M. (osobno ubio malu Martinu), R. L. , D. S., B. S., Z. M. i Z. O.  Pronađene čahure pištolja TT - 7,62 mm, a samo jedna osoba imala takav pištolj.

U Borovom Selu živi tri i pol tisuće stanovnika, a barem njih tisuću i pol zna zločin, ali svi šute. 

Početkom razdoblja mirne reintegracije, u lipnju 1998. godine, četverogodišnja Martina i njezina baka Bernardica ekshumirane su na mjesnom groblju u Borovu Selu, gdje su pronađene u jednom lijesu te ponovo pokopane u obiteljsku grobnicu na istome groblju.

Ono što je od stijega ostalo, braća Štefančić uspjela su sačuvati samo kao dokaz i podsjetnik na još jednu provokaciju i prijetnju u nizu. Unatoč svemu, kažu kako nikoga nisu mrzili ni 1991., a ne mrze ni danas. Odrasli su u Borovu Selu, mjestu naseljenom pretežno stanovništvom srpske nacionalnosti i ondje su, sve do predratnih događanja, normalno živjeli. Tada su, gotovo preko noći, prijatelji iz djetinjstva i iz ulice okrenuli od njih glavu i postali stranci koji ih ne poznaju.

DORH odbacio prijavu za ratni zločin, odnosno ubojstvo 4-godišnje djevojčice Martine Štefančić u Borovu Selu 1992.

Djevojčicu Martinu  ubili su pripadnici paravojnih srpskih postrojbi, zajedno s njezinom bakom, dok su joj strica teško ranili. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku odbacilo je prijavu, a obrazloženo time što je od sedmero počinitelja dio aboliran, dio pomilovan, po dvojica su u Republici Srpskoj i Srbiji, a jedan u Skandinaviji, te da se ne može vjerovati svjedocima iz Borova Sela koji su u trenutku zločina imali 12 i 14 godina. Nakon 30 godina pravde za obitelj Štefančić još uvijek nema. Počinitelji nisu otkriveni i privedeni pred lice zakona. Oni koji o zločinu nešto znaju, šute.

Šute zbog straha, sudjelovanja ili nečinjenja nečega što je možda moglo spriječiti jedan ovako stravičan zločin, nikada dovoljno spominjan. Šute zbog okretanja glave na drugu stranu, da ne vide ubojstvo nedužnoga djeteta. Možda danas, ako prođu pokraj groba u kojem leži nedužna Martina Štefančić, čiji je život zločinački prekinut na pragu djetinjstva, ne okrenu glavu, nego je pognu, od srama. 

Marko Ljubić vs Miroslav Dasović

Nakon odbačaja kaznene prijave zaiskrilo je na društvenim mrežama između Marka Ljubić, urednika i voditelja podcast emisije „Budnica“ i državnog odvjetnika u Osijeku, Miroslava Dasović. Njegova kratka izjava je bila „Radi se o predmetu monstruoznog zločina koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ja sam potpisao odluku o odbačaju te kaznene prijave i ne bih preko fb lamentirao o razlozima“, a službeno stoji:

„Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku odbacilo je prijavu protiv sedmorice srpskih monstruma, a kao obrazloženje su ponudili nevjerojatne “argumente”; za neke počinitelje “jednim je dijelom nastupila amnestija i pomilovanje”, dok za druge “nisu imali dovoljno dokaza”… Izjave dvoje svjedoka iz Borova Sela osječki ŽDO okarakterizirao je “nevjerodostojnima”, s obzirom da su u trenutku svjedočenja ratnom zločinu, imali dvanaest i četrnaest godina… Čak niti fotografije s očevida tzv. SAO milicije, na kojima se jasno vide izmasakrirani članovi obitelji Štefančić, nisu predstavljale dovoljan osnov za prihvaćanje prijave.