Zločini UDBE: Pucali u glavu djetetu, a dok su čekićem ubijali Luburića, psovali su mu ustašku majku
Ovo su najkrvaviji zločini UDBE: Pucali u glavu djetetu, a dok su čekićem ubijali Luburića, psovali su mu ustašku majku
Agenti Udbe Perković i Mustač, optuženi za ubojstvo Nikole Đurekovića svoju će kaznu doživotnog zatvora služiti u Hrvatskoj kako je i bilo dogovoreno nakon izručenja. Uspješnog direktora INE koji se zamjerio jugoslavenskim vlastima, Nikolu Đurekovića ubili su hicima iz pištolja i udarcem tupim predmetom dok je pripremao roštilj. Međutim, Đurekovićevqa smrt samo je kap u moru sličnih zločina.
Povjesničari su utvrdili da je od 1946. pa do 1990. na svim kontinentima osim u Aziji ubijeno 67 Hrvata, a troje ubijenih imali su manje od deset godina. Prilikom likvidacija korištena su različita oružja, najčešće pištolj s prigušivačem, ali i noževi, sjekire, toljage, maljevi, čekići, omče, otrovi…
Ubila ga UDBA dok je vodio ljubav
Među Udbinim žrtvama je i Marijan Šimundić, imigrant iz Imotskog koji je skončao u Stuttgartu 1967. Hrvatski nacionalist smetao je jugoslavenskim vlastima pa je njegova likvidacija isplanirana vrlo lukavo. Na zadatak je poslan udbaš Jozo Cvitanović iz Prološca Donjeg kod Imotskog. On je odlučio iskorititi Šimundićevu slabost prema ženama pa je nagovorio mladu Njemicu Brunhildu Koblenz da mu pomogne ostvariti svoj naum. Brunhilda je svakodnevno dolazila u Šimundićev restoran gdje mu se udvarala. Uvečer, 13. rujna 1967. Šimundić je s Brunhildom u svom opelu vodio ljubav na jednom parkiralištu, kada se Cvitanović približio automobilu i kroz otvoreni prozor u Šimundića ispalio šest hitaca iz revolvera kalibra 7,56. Zločinački par potom je pobjegao u Jugoslaviju gdje su od Udbe dobili stan u Splitu. Nakon Cvitanovićeve smrti 80-ih se Brunhilda pokušala vratiti u Njemačku. Uhićena je iako je imala lažni pasoš i osuđena na devet godina zatvora.
Smrt u Veneciji
Puno gore je prošao Stjepan Ševo kojega je Udba odlučila smaknuti jer su ga smatrali jednim od vođa Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB), organizacije koja se terorističkim metodama borila kako bi oslobodila Hrvatsku od Jugoslavije, a u 70-ima je čak smatrana trećom najopasnijom terorističkom organizacijom na svijetu. Stjepan Ševo mučki je ubijen skupa sa svojom obitelji, ženom Tatjanom i pokćerkom Rosemarijom na godišnjem odmoru u blizini Venecije. Sredinom kolovoza obitelj Ševo došla je u društvu poznatog udbaša Vinka Sindičića na odmor u gradić San Dona di Piave u blizini Venecije. Sindičić je idučeg dana otišao, a tjedan dana kasnije 24. kolovoza na željezničkom su kolodvoru dočekali svog ubojicu, dosad još neidentificiranog muškarca s tamnim naočalama. Ševo je vozio auto, pred njega je bila Tatjana, a njegov ubojica iza s devetogodišnjom djevojčicom Rosemarijom. Kada je usporio vožnju, ubojica mu je ispalio tri hica u potiljak. Bio je na mjestu mrtav, a auto je sletio u jarak. Njegova žena Tatjana zgrabila je ubojičin revolver, no potrgala je samo prigušivać, a u nju je potom ispaljeno više hitaca. Nakon toga dva je metka ispucao u glavu devetogodišnje Rosemarie. Na odlasku je ponovno napunio pištolj i ispucao čitav šaržer u polumrtvu Nataliju kako bi se uvjerio da je mrtva. Potom je kroz vinograd pobjegao do automobila koji ga je čekao i nestao.
Mungos ubija ‘ustašku zmiju’
O likvidaciji Maksa Luburića, ustaškog časnika i zapovjednika logora Jasenovac najbolje govori audiozapis saslušanja udbina agenta Ilije Stanića zvanog Mungos, snimljenog u centrali Udbe u Sarajevu:
“Imao sam problema s praškom, nije bio dobro spremljen. Griješim tri puta s praškom – iz kesice ništa ne ispada, prvi put, drugi put… Uputili ste me da prašak ne diram rukama, a ja se razljutio, uzmem prstima, sve istresem u šolju i zašećerim. Oprao sam ruke pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Kažem: “Generale, kava”. Maks pije kavu. Popio je kavu, a ja čekam. Čekić držim, štanga je tamo pod krevetom. Nisam htio štangu odmah da uzimam, mislio sam da će prašak djelovati. Kad ništa, majko moja, popio je kavu i ništa. A meni je “Stanko” rekao da je odmah gotov, momentalno, kad popije prašak. Prošlo je deset-petnaest minuta, točno u deset do jedanaest Maks me zove: “Ilija, nešto mi je zlo”. Ja brzo doletim do njega i pitam: “Generale, što je, treba li pomoć?” On sjedi za stolom, pocrnio skoro kao zemlja, ispred njega radio – vidim da mu je zlo. On kaže: “Ilija dragi, ovo mi se nikad nije desilo”. Kažem: “Šta je, generale?” On se digne, dahće i otiđe u kuhinju na česmu. Ja mu pustim vodu, on povrati. Ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: tup! Maks pade kao svijeća. Ušao mu čekić u glavu. U tom momentu ja sam mislio da se više nikad neće dići. Kad me on pogleda kao zvjerka neka, ležeći onako na podu. Ja zamahnem opet čekićem, a on se diže i pokrije rukama. Ja mu kažem: “Majku ti jebem ustašku, vidiš što te čeka”. Zamahnem opet, pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lobanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata, vrata su zaključana, ali za svaki slučaj odem da provjerim je li ključ u bravi, jer ne znam da li mali ima ključ. Zatvorim vrata, išao sam sve na sigurno, nisam htio nijedan momenat da riskiram. Kad se vratim u kuhinju, Maks se digao na noge. To je bilo najveće iznenađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće. Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica, kao tikva. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dolje kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom na isto mjesto. On se umiri. Umotam ga u jednu deku i vučem ga na deci. Mislio sam ga odvući u tiskaru, ali Maks otežao, ne bi ga dva čovjeka mogla nositi. Jedva sam ga dovukao pod otoman. Nemam puno vremena, žurim se, uzbuđen sam. Čekić i štangu bacio sam u moju sobu, njega sam fino spakirao da ga ne pronađu. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju.”
