ZNATE LI KOLIKA JE NJIHOVA INVALIDNOST ?
Pravilnik koji propisuje način utvrđivanja postotka oštećenja organizma koje je nastalo kao posljedica rane, ozljede ili bolesti, sastavio je, osmislio i napisao hladnokrvan tim ljudi koji je u silnim člancima i zakonskim paragrafima posve zaboravio na ljudsko dostojanstvo. Za zdravlje često kažemo kako nema cijenu, no isto možemo kazati i za duševno i emotivno stanje osobe koja je u ratu, ovom slučaju Domovinskom, ostala bez npr. reproduktivnih organa.
Pravilnik o utvrđivanju postotka oštećenja organizma HRVI-a Domovinskoga rata, grubo se poigrao sa skupinom ljudi koja o svojoj invalidnosti najmanje govori zato što ih je sram, zato što mnogi od njih nakon rata nisu mogli postati roditelji, a velik broj je, također, seksualno disfunkcionalan. Odmah da razjasnimo, ovo nisu 100 posto invalidi, iako su se nakon ranjavanja zauvijek oprostili s onim dijelovima koji muškarca čine muškarcem, a ženu – ženom.
Prosvjednik iz Savske 66: “U ratu sam izgubio spolni organ”
I nama bi ova tema ostala sasvim nepoznata da se nije dogodio jedan susret u šatoru pri čemu nam se požalio jedan hrvatski branitelj, dragovoljac i ratni vojni invalid:
“U ratu sam izgubio spolni organ, pri čemu mi je oštećen i dio trbuha. Moja invalidnost je procjenjena na 80 %, iako je svima jasno da život nakon takve ozljede više nikada nije isti. No, pravilnik je prepun besmislica, proučite ga”, kazao nam je jedan od prosvjednika Savske 66.
I uistinu, pravilnik o utvrđivanju postotka oštećenja organizma u sebi krije neobične procjene, a između ostalog zaključuje kako se gubitak jednog testisa procjenjuje na invalidnost od 30 %, posttraumatska atrofija jednog testisa 20 %, a oba 50 %! Ni žene, braniteljice koje su stradale na ovaj način nisu prošle puno bolje. Gubitak jajnika procijenjen je kao invalidnost od 20 %, a invalidnost za gubitak maternice i jajnika je od 30 do 50 %. Ova iznimno ponižena skupina ljudi zakinuta je za normalan produžetak života u kojem nikada neće moći okusiti čari roditeljstva, ali je lošom procjenom zakinuta i za invalidsku naknadu koja je ionako mizerna.
Teško da će invalidi s ovakvim invaliditetom ikada dići malo konkretniju prašinu oko ove nepravde. Prosvjed u Savskoj stoga im je idealan za iskazivanje nezadovoljstva oko činjenice da su lošom i uvredljivom procjenom njihova invaliditeta i njihovo dostojanstvo u potpunosti doveli u pitanje. Pravilnik koji je skrojen pod palicom ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti “hvali se” i procjenom “unakaženosti dojki većeg stupnja” darežljivo nudeći 20 – 30 % posto invalidnosti, gubitkom jedne dojke (30 %), a gubitak obiju dojki procjenjuje se na 50 %. Hrvatski građani trebali bi imati na umu da se prosvjed u Savskoj ne svodi na nezadovoljne invalide u kolicima, nego na invalide svih kategorija, među kojima je i ova koja o svojim mukama ne progovara javno. Upravo zbog specifičnosti i opsežnosti problema s kojima se nosi svaki invalid, ali i branitelj ponaosob, zahtjeve nije bilo tako jednostavno artikulirati, sažeti i predstaviti. Zakon je skrojen tako da se čini kako svi invalidi i branitelji mogu sve. Istina je, zapravo, da zbog administrativnih, zakonskih smicalica malo što mogu ostvariti. Pravilnik o procjeni stupnja invalidnosti kao posljedice ranjavanja hrvatskih branitelja samo je još jedna uvreda u nizu na njihov račun.
