Srbija igra “Veliku igru” propuštanjem izbjeglica kroz Republiku Srpsku, a Hrvatska se ponaša idiotski!

ZORAN METER Odbacujući primarnu brigu za vlastite nacionalne interese, hrvatska državna politika mazohistički se pridržava „učinkovitih“ direktiva iz  briselskog centralnog komiteta kada je u pitanju nekakva imaginarna, zajednička, europska sigurnost i migrantska politika, čijim opasnim i potencijalno razarajućim posljedicama upravo svjedočimo i na hrvatskom tlu. Onom istom, kojim svakodnevno, po šumama i gorama ponosito kroče migranti koje Srbija uredno propušta u Republiku Srpsku, a ova ih, bez zadržavanja, kanalizira prema granici s Hrvatskom.  A hrvatski vladajući poltroni (iz svih političkih tabora), vjerne sluge stranih gospodara, potpomognuti različitim ljevičarskim, „antifa“ i tko zna kojim sve ne protuhrvatskim udrugama, zatvaraju pogled pred činjenicom da nam pred očima nestaje ono jedino što nam još nisu uspjeli oduzeti i pokrasti – hrvatska javna sigurnost – dok, istodobno, naši vojnici „čuvaju“ Norvešku, Poljsku, Afganistan, piše Zoran Meter za geopolitika.news Srbijanska vlada i dalje igra dvostruku igru: s jedne strane otvoreno izjavljuje kako nastoji ući u Europsku uniju (s vremenom i u NATO savez, za što, sada, iz poznatih razloga s kraja 90.-ih godina prošlog stoljeća i NATO-ovog bombardiranja Srbije nema dostatnog političkog konsenzusa i potpore tamošnje javnosti), a s druge strane koristi Rusiju kada joj se god to prohtije, kako bi „urbi et orbi“ dokazala svoju čvrstu opredjeljenost u zaštiti nacionalnih interesa po pitanju Kosova i njegovog statusa na međunarodnoj sceni, koji je ionako već definiran. A jasno je kako bez riješenja kosovskog pitanja (prema modelu, koji prije svega mora zadovoljiti američke nacionalne interese), ni o kakvom ulasku Srbije u euroatlantske integracije u načelu ne može biti govora. Međutim, službeni Beograd, iz nekog, samo njemu poznatog razloga, nastavlja s provedbom politike „podmetanja klipova“ u nastojanjima Kosova za priključenje najvažnijim međunarodnim institucijama i organizacijama, poput UN-a, UNESCO-a, Interpola. Srbija već duže vrijeme provodi aktivnu politiku u nastojanju svog priključenja Europskoj uniji i uspostave stabilnih i partnerskih odnosa s NATO savezom. Međutim, čudni su ti srpski putovi i modaliteti: s jedne strane, pred predstavnicima Bruxellesa i emisara najvažnijih zemalja članica EU, kao i čelnika NATO saveza, Beograd permanentno naglašava svoju punu kooperativnost s ciljem ostvarenja spomenutih ciljeva, koje definira kao svoj nacionalni interes (što oni i jesu, ukoliko gledamo samo i sa strane geografskog smještaja Srbije i njezinog okruženja državama koje su redom ili u EU i NATO savezu, ili će to uskoro postati), a s druge strane, srpski najviši državni i politički dužnosnici postojano „hodočaste“ u Moskvu i Peking i govore nešto sasvim drugo, najčešće kritizirajući, kako sami tumače, protuzakonite aktivnosti tog istog Zapada kada je u pitanju srpski državni suverenitet, rat protiv SRJ 1999. g., neprestano tražeći potporu službene ruske i kineske politike za njihove stavove po pitanju nezavisnosti Kosova i njegovog prijama u međunarodne institucije. U čitavom ovom, naizgled kaotičnom i nelogičnom pristupu svojoj vanjskoj politici, mora se uzeti u obzir kako Srbija vjerojatno igra svoju „Veliku igru“. Beograd vrlo dobro shvaća kako su u tijeku tektonske globalne geopolitčke promjene, za koje danas nitko sa sigurnošću ne može reći čime će u konačnici rezultirati i kako će u budućnosti izgledati novi svjetski poredak jer se stari definitivno urušio, skupa s ključnim mehanizmima njegove zaštite. I dok srbijanska „principijelna“ vanjska politika nedvojbeno ubire plodove, ona hrvatska, naprotiv, već je odavno prešla u fazu otvorenog idiotizma,uglavnom temeljenog na zabludama i gluposti oko vječnog i nekritičkog oslanjanja na zaštitu uvijek nekog drugog, vanjskog igrača – sada, uglavnom, „svemoćnog“ Bruxellesa. Odbacujući primarnu brigu za vlastite nacionalne interese, hrvatska državna politika mazohistički se pridržava „učinkovitih“ direktiva iz  briselskog centralnog komiteta kada je u pitanju nekakva imaginarna, zajednička, europska sigurnost i migrantska politika, čijim opasnim i potencijalno razarajućim posljedicama upravo svjedočimo i na hrvatskom tlu. Onom istom, kojim svakodnevno, po šumama i gorama ponosito kroče migranti koje Srbija uredno propušta u Republiku Srpsku, a ova ih, bez zadržavanja, kanalizira prema granici s Hrvatskom.  A hrvatski vladajući poltroni (iz svih političkih tabora), vjerne sluge stranih gospodara, potpomognuti različitim ljevičarskim, „antifa“ i tko zna kojim sve ne protuhrvatskim udrugama, zatvaraju pogled pred činjenicom da nam pred očima nestaje ono jedino što nam još nisu uspjeli oduzeti i pokrasti – hrvatska javna sigurnost – dok, istodobno, naši vojnici „čuvaju“ Norvešku, Poljsku, Afganistan.  Po hrvatsku državnu politiku valjda je, u ovoj složenoj situaciji koja prijeti izmaku kontrole, najvažnije da hrvatska ministrica vanjskih poslova javno izražava zabrinutost izjavom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kako neće putovati na UN-ovu konferenciju o globalnom sporazumu o migrantima u Marrakechu, u Maroku, u prosincu ove godine. Kamo sreće da smo kao Mađari ili Slovenci već izgradili zid ili razmjestili žicu na nebranjenom (zelenom) dijelu granice. Ne čujem da se Slovencima ili Mađarima više itko (osim političkih idiota) u Europi ruga ili smije. Rugaju se i zlurado smiju samo hrvatskom političkom idiotizmu, nedvojbeno bez presedana bilo gdje u svijetu (izuzev, možda, u Ukrajini). Cijeli članak možete pročitati ovdje