Zorica Gregurić : PERPETUUM MOBILE Kad najgori dođu na vlast, izgube vlast i žele ponovno doći na vlast
Svjedočimo čudnim vremenima, vremenima opće histerije, nekritičkog promišljanja, straha. Problem je što to društvo uvodi u političko nametanje prakse nasilja: laži, gazi, prijeti, ucjenjuj, zastraši, otimaj… Raspni ga, raspni… viče pomahnitala gomila. Militantna operativa djeluje pod krinkom prava na slobodu govora dok ju istovremeno uskraćuje meti. Oni drugi šute i nijemo promatraju.
Netko je jednom rekao kako su autoritarni, a posebno totalitarni režimi, u stalnom ratu sa utvarama. Utvare su njihova opsesija. Sve što iskače iz njihovih obrazaca je sumnjivo, opasno, sve što ne povija glavu treba marginalizirati. Ako je opasnost veća, tada ih treba i ukloniti – doslovno. Metode marginalizacije i eliminacije nepodobnih su različite, od izmišljanja afera, javnog klevetanja, lažnih optužnica, do osuda na zatvorske kazne i fizičkih eliminacija na psihijatrijskim odjelima (jer što je čovjek kada mu ubijete dušu). Na prvi pogled čini se kako napisano pripada povijesti, no je li doista tako?
U kakvoj sadašnjosti živimo? Nažalost povijest hrvatskom narodu nije bila učiteljica. SDP-ovoj vlasti – iako si cijelo vrijeme nameće ulogu zaštitnika demokracije, kako uživa ogromnu podršku građana – na njihovu žalost priviđaju se utvare. Prepoznaje to ono malo kritičkih medija koja ne pristaju biti njihovi egzekutori. Nepoćudni su izloženi javnom linču, izvrgnuti djelovanju najnižih ljudskih poriva Za huškače nema ni moralnih, ni zakonskih granica kada se dokopaju moći, umišljaju kako za njih nema granica, kako su im dozvoljena sva sredstva. Za to im služe javni mediji – dno dna tobožnjeg novinarstva.
Državne institucije i mediji koji bi trebali braniti prije svega moralni i pravni poredak društva –služe interesnim skupinama. Tko to tabloidnom ološu dostavlja „kompromitirajuće“ materijale za uništavanja života onih koji ne pristaju na poniženja i ucjene? Što radi DORH dok se na ljude i institucije sa dignitetom nasrće najprljavijim hajkama i javnim linčem? Što čini sudstvo? Što rade udruge za zaštitu ljudskih prava – koje bi također trebale biti zaštitnici moralnog i pravnog poretka društva? Kolika je njihova, naša, odgovornost za društvo u kojem živimo? Dok ne prestanemo biti nijemi promatrači razaranja vrednota jednog civiliziranog demokratskog društvo, ponavljat ćemo povijest koja umjesto da nam bude učiteljica, postaje perpetuum mobile.
