ŽRTVA KOMUNISTIČKOG TUŽITELJA: Moja priča o tome kako me je isljeđivao Anto Nobilo

Mirna Sunić – Žakman, profesorica je njemačkog jezika u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Uskoro će u mirovinu. No, vrlo je rano, još u 33. godini, na svojoj koži osjetila sve „blagodati” Titove Jugoslavije. Naime, dok su njeni vršnjaci kratili vrijeme na koncertima jeftine jugoslavenske rock glazbe, ona je prolazila jednu drugu školu – onu u jugoslavenskom komunističkom zatvoru. Sve je počelo jednog vrućeg kolovoškog dana 1985. kada je nju i njenog starog oca Mirka Sunića, inače umirovljnog suca, jugoslavenska milicija uhitila i sprovela u zatvorsku ćeliju u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. – Moj je otac pisao za časopis “Nova Hrvatska” glavnog urednika Jakše Kušana koji je izlazio u Londonu. Otac je pod pseudonimom “Hrvat iz domovine” u “Novoj Hrvatskoj” pisao kritičke osvrte o tadašnjem jugoslavenskom sustavu. Ja sam pak napisala jedno pismo za objavu u tom časopisu, no ono nije nikada stiglo u London. S tim sam pismom, naime, uhvaćena na granici. No, to pismo mi se nije stavljalo na teret, osuđena sam zapravo jer sam u svom stanu držala tri broja “Nove Hrvatske” i davala ih na čitanje svom suprugu. Upravo je to bio moj “grijeh” koji se navodio u optužnici – priča za Cro-portal Mirna Sunić-Žakman. Ona je sa svojim ocem tog kolovoza 1985. provela u pritvoru sedam dana, a za to vrijeme ispitivali su je isljednici Službe državne sigurnosti. A onda je pred nju stao glavom i bradom – Anto Nobilo, tadašnji zamjenik okružnog javnog tužitelja u Zagrebu. – Nakon nekoliko dana ispitivanja doveli su me iz ćelije u Petrinjskoj ulici u prostorije tadašnjeg Okružnog suda kad je došao Anto Nobilo. Bio je jako mlad. Ja sam tada imala 33 godine, a on mi se tada činio kao netko tko je mogao imati najviše 35. Iznenadila sam se da tako mlad čovjek može biti okružni tužitelj. Poslije mi je postalo jasno da na tako važnoj funkciji ne može biti bilo tko nego netko tko je izrazito politički podoban. S Nobilom nisam puno razgovarala, postavio mi je tek nekoliko pitanja, no kad je cijeli sudski postupak završio šokirala me je njegova oštrina kojom se obrušio u svojoj žalbi na moju i očevu prvostupanjsku presudu. Bilo je nevjerojatno da jedan mladi čovjek može biti tako rigidan. Najviše mi je bilo žao mog oca, imao je 70 godina i teško je podnosio zatvor – objašnjava naša sugovornica. Nobilo je, vidimo, u tim vremenima očito bio veći papa od pape, odnosno veći komunist i Jugoslaven i od tadašnjeg predsjednika sudskog vijeća Okružnog suda u Zagrebu Ivana Protkovića koji je na kraju osudio Sunićeve na nemale zatvorske kazne. Podsjetimo, slučaj Sunić nije se dogodio nakon završetka Drugog svjetskog rata, ni u Rankovićevim 50-ima, nego tijekom 80-ih kada je u Jugoslaviji politička situacija navodno bila ‘omekšala’. – Ova teza koja se danas provlači kroz medije kako su bivši funkcionari u komunizmu navodno zagovarali Hrvatsku je bezočna laž! Pa pogledajte samo Nobilovu žalbu na moju i očevu prvostupanjsku presudu. Sama ta činjenica da sam bila dovučena u zatvor je bio jedan ogroman šok za civiliziranog i normalnog čovjeka. Još danas mi nije jasno kako su ti mladi ljudi poput Nobila mogli biti tako rigidni… Moja presuda je bila opširna. Gotovo na svakoj stranici se spominju konstrukcije “rušenje Jugoslavije”, “hrvatski nacionalizam” ili “neprijateljska emigracija” – govori Mirna Sunić-Žakman. Presuda protiv Mirka i Mirne Sunić-Žakman ispisana je na više od 40 stranica. Kad pročitate tu presudu, čovjek shvati kako se ovdje nije radilo ni o pravu, ni pravdi. Presuda je bila jedna prava političko-ideološka čitanka prepuna prorežimskih floskula, jeftinog komunističkog i jugoslavenskog agitpropa i nakaradnog etiketiranja u kojem se Sunićeve teretilo da su „državni neprijatelji”, „kontrarevolucionari” i „rušitelji Jugoslavije”, a sve zato jer su čitali „Novu Hrvatsku”. Sasvim sigurno, ni današnji sjevernokorejski tužitelji i suci ne bi se posramili optužnice protiv Sunićevih koju je potpisao Anto Nobilo i presude koju je potpisao sudac Protković. Mirna Sunić-Žakman je na temelju presude odležala deset mjeseci u ženskom zatvoru u Požegi, a njen otac, koji je tada bio u osmom desetljeću života, prošao je četiri godine strogog zatvora u Lepoglavi. Mirnu Sunić smo upitali kako gleda na ondašnjeg i današnjeg Antu Nobila: – Moj prvi šok je bio kad je Nobilo dodijeljen kao branitelj Tihomiru Blaškiću u Haagu. Do danas mi nije jasno kako je dobio takav častan posao, a u onom sistemu je bio to što je bio. Protivim se da se ljude proganja, ali ako su mnoge postkomunističke zemlje barem u pravosuđu odradile lustraciju, ne vidim da se takvo što nije moglo učiniti ni kod nas – zaključila je u razgovoru za naš portal Mirna Sunić-Žakman.