Kruševo se poklonilo svojim herojima: 35 godina od obrane koja je zaustavila nadmoćnog agresora

KRUŠEVO – Ponos zbog hrabrosti hrvatskih branitelja i tuga zbog onih koji nisu dočekali slobodu obilježili su 35. obljetnicu početka herojske obrane Kruševa. Više od 600 branitelja, članova obitelji poginulih, mještana i uzvanika okupilo se u subotu, 25. srpnja, kako bi odalo počast ljudima koji su u ljeto 1991. stali pred vojno daleko nadmoćnijeg agresora.

„Prije 35 godina ovdje se dogodilo veliko zlo. Vi ste došli i branili naše Kruševo“, poručio je gradonačelnik Obrovca Ante Župan, obraćajući se hrvatskim braniteljima i ratnim zapovjednicima.

Kruševo je 1991. postalo jedno od prvih mjesta otvorenog otpora velikosrpskoj agresiji u zadarskom zaleđu. Njegova obrana nije bila važna samo za stanovnike toga kraja. Položaji oko Kruševa, Jasenica, Obrovca i Novigradskog mora bili su važni za sigurnost Masleničkog mosta, Jadranske magistrale i prilaza Zadru.

Obranu su započeli policajci i domaći branitelji

Organizirani obrambeni put Kruševa počeo je 20. travnja 1991. uspostavom Policijske ispostave. Od domaćeg stanovništva potom je formirana satnija u sastavu 3. bojne 112. brigade Zbora narodne garde, kojom je zapovijedao Berko Perica.

Riječ je o 112. zadarskoj brigadi ZNG-a, jednoj od prvih i najvažnijih postrojbi na području Zadra i njegova zaleđa. Brigada je ustrojena krajem lipnja 1991. godine, a njezina zona odgovornosti protezala se od Karlobaga do Stankovaca te od Velebita do zadarskih otoka. Kroz njezine redove tijekom Domovinskog rata prošlo je oko 12.000 hrvatskih branitelja.

Prvi ratni zapovjednik 112. brigade Marko Čulina podsjetio je kako su domaći ljudi, gotovo bez odgovarajućeg naoružanja i vojne opreme, organizirali obranu zaselaka i najugroženijih prilaza Kruševu. Upravo su oni poznavali svaki put, uzvisinu i zaklon te su braniteljima koji su pristizali iz drugih krajeva pokazivali položaje s kojih se moglo zaustaviti neprijatelja.

Dolazak 4. gardijske brigade promijenio je odnos snaga

U noći s 29. na 30. srpnja 1991. iz Novigrada su ribarskim brodicama i kočama prebačeni pripadnici 4. gardijske brigade. Domaći branitelji dočekali su ih u Mekoj Dragi i odmah poveli prema najugroženijim položajima.

Samo nekoliko dana poslije hrvatske snage vodile su žestoku bitku za Veliki Kosmač. Unatoč znatno slabijem naoružanju, uspjele su ovladati važnim položajem i nanijeti težak udarac neprijateljskim snagama.

Nakon tog neuspjeha pobunjenih Srba, na pregovore je došao Ratko Mladić, tada jedan od vodećih časnika 9. kninskog korpusa JNA. Njegovo izravno sudjelovanje za hrvatske je branitelje predstavljalo potvrdu da se više ne bore samo protiv lokalnih pobunjenika, nego protiv JNA koja se otvoreno stavila u službu velikosrpske agresije.

Branitelji Kruševa pokazali su da nadmoć u tenkovima, topništvu i ljudstvu ne mora značiti i pobjedu. Njihova odlučnost zaustavila je neprijateljski prodor i hrvatskoj obrani dala dragocjeno vrijeme za organiziranje obrane širega zadarskog područja.

Četrdeset i četiri dana otpora u gotovo potpunom okruženju

Kruševo je postupno ostajalo odsječeno od slobodnog hrvatskog teritorija. Morski put preko Novigradskog mora postao je jedina sigurna veza kojom su pristizali branitelji, oružje, streljivo, hrana i medicinske potrepštine. Opskrba je trajala 44 dana, po svim vremenskim uvjetima i pod stalnom prijetnjom neprijateljske vatre.

Kruševo i Jasenice branjeni su sve do 11. rujna 1991., kada su JNA i pobunjene srpske snage, uz snažnu topničku, tenkovsku i zračnu potporu, zauzele Jasenice, Maslenički most i Novsko ždrilo. Time su se branitelji Kruševa našli u potpunom okruženju.

Nakon što su odbijeni novi napadi iz smjerova Obrovca i Karina, postalo je jasno da položaje više nije moguće dugoročno održati. Zapovjednik 4. gardijske brigade Ivo Jelić donio je odluku o organiziranom povlačenju. Tijekom noći s 11. na 12. rujna hrvatske snage izvukle su se prema Novigradu, a evakuirani su i ugroženi civili.

Povlačenje nije značilo odustajanje. Branitelji Kruševa uključili su se u obranu Zadra i drugih položaja, noseći sa sobom čvrsto uvjerenje da će se jednoga dana vratiti.

Trinaest branitelja čija su imena trajno upisana u Kruševo

Središnji i najemotivniji dio obilježavanja održan je ispred crkve sv. Jurja, gdje su predstavnici braniteljskih udruga, gradova, općina i državnih institucija položili vijence i zapalili svijeće. Izaslanstvo Ministarstva hrvatskih branitelja predvodio je državni tajnik Zlatan Bašić.

Pročitana su imena trinaestorice hrvatskih branitelja poginulih u obrani Kruševa:

Damir Šoša, Vrane Vrkić, Rade Brkić, Marinko Brkić, Ivica Denona, Neven Brkić, Senad Župan, Nikola Džalto, Ivica Vukičević, Luka Vranješ, Srećko Biočić, Ivo Lisica i Ivan Lendić.

Među njima je bilo i šest pripadnika 4. gardijske brigade – Nikole Džalte, Ivana Lendića, Srećka Biočića, Ive Lisice, Ivice Vukičevića i Luke Vranješa. Njihovi suborci i obitelji godinama dolaze u Kruševo kako bi se poklonili ljudima koji su poginuli daleko od svojih domova, braneći hrvatski narod i svaki pedalj domovine.

Sedmero civila ubijenih nakon napada na Kruševo

Obilježavanje je bilo posvećeno i civilnim žrtvama. Prema popisu pročitanom na obljetnici, od neprijateljske ruke ubijeni su:

Marija Vrkić, Ive Brkić, Mile Župan, Stana Župan, Marija Župan, Marin Karamarko i Nediljko Brkić.

Njihova imena podsjećaju da agresija nije bila usmjerena samo protiv hrvatskih postrojbi. Stradavali su stariji ljudi, žene i civili koji su ostali u svojim kućama, vjerujući da nikome nisu ništa skrivili. Zbog toga je sjećanje na obranu Kruševa istodobno sjećanje na vojnički otpor i civilno stradanje.

„Imali smo srce bez oružja“

Nakon polaganja vijenaca služena je sveta misa u crkvi sv. Jurja, a program je nastavljen ispred mjesne škole.

General Slaven Zdilar, ratni zapovjednik imotske bojne 4. gardijske brigade, sažeo je položaj prvih hrvatskih branitelja riječima: „Imali smo srce bez oružja.“ Hrvatski branitelji tada nisu raspolagali teškim naoružanjem ni logističkom potporom kakvu je imala JNA, ali su imali odlučnost, zajedništvo i ljubav prema domovini.

Okupljenima se obratio i saborski zastupnik Ivica Kukavica, dok je general zbora Mirko Šundov uputio pismo u kojem se prisjetio poginulih suboraca i borbenog duha kojim su se hrvatske snage suprotstavile nadmoćnijem neprijatelju.

Posebnu pozornost izazvala je Ana Pirić, koja je na Sveučilištu u Splitu obranila diplomski rad „Ratni put pripadnika 3. imotske bojne u Hrvatskom domovinskom ratu“. U radu je obradila i sudjelovanje Imoćana u obrani Kruševa, čime se sjećanje na njihove ratne dane prenosi novim naraštajima.

General Milan Perković, ratni dozapovjednik 1. bojne 4. gardijske brigade, prisjetio se teškog trenutka povlačenja. Branitelji su morali napustiti Kruševo, ali nisu sumnjali da će se vratiti.

Mimoplov kao podsjetnik na ratnu povezanost Novigrada i Kruševa

U sklopu ovogodišnjeg obilježavanja Novigradskim morem zaplovile su ribarske brodice i raketna topovnjača Hrvatske ratne mornarice „Šibenik“. Mimoplov je bio podsjetnik na ratne dane kada su novigradski ribari svojim brodovima prevozili branitelje i dopremali sve potrebno za opstanak Kruševa.

Iako je taj pothvat već zasebno upisan u povijest stvaranja Hrvatske ratne mornarice, na obljetnici je imao snažnu simboličnu poruku – ljudi s obje strane Novigradskog mora 1991. godine bili su povezani istim ciljem: obraniti svoje obitelji, domove i Hrvatsku.

Vratili su se u pobjedničkoj „Oluji“

Obećanje hrvatskih branitelja da će se vratiti ispunjeno je četiri godine poslije. Kruševo je 5. kolovoza 1995. oslobođeno u vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“.

Zato obljetnica obrane Kruševa nije samo priča o povlačenju i stradanju. To je priča o otporu, žrtvi, ustrajnosti i konačnoj pobjedi. Hrvatski branitelji 1991. morali su napustiti svoje položaje, ali Kruševo nisu prepustili zaboravu. Vratili su se kao pripadnici pobjedničke Hrvatske vojske i omogućili prognanim stanovnicima povratak u njihov zavičaj.

Trideset i pet godina poslije, imena poginulih ponovno su izgovorena pred crkvom sv. Jurja. Dok god se njihova žrtva pamti, Kruševo ostaje simbol hrvatskog otpora i dokaz da se domovina 1991. branila srcem – često bez dovoljno oružja, ali nikada bez vjere u slobodu.

Izvor materijala: Nedjeljko Jusup/Udruga 112. brigade