DAN BIJELIH TRAKA: Prijedor pamti ono što bi zločinci najradije izbrisali

Bijele trake nisu bile samo oznaka – bile su uvod u progon, logore, masovne grobnice i šutnju koja traje desetljećima

U Prijedoru je obilježen Dan bijelih traka, jedan od najmračnijih podsjetnika na razmjere zločina koje su srpske vlasti i srpske snage 1992. godine počinile nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom ovoga kraja. Bio je to dan sjećanja, ali i dan optužbe. Ne samo protiv onih koji su ubijali, zatvarali, mučili i protjerivali, nego i protiv svih onih koji danas pokušavaju umanjiti, prešutjeti ili politički zakopati istinu.

A istina je brutalna.

Nesrpskom stanovništvu tada je naređeno da na kuće istaknu bijela platna, a da pri kretanju gradom oko ruke nose bijele trake. Nije to bila administrativna mjera. Nije to bio ratni kaos. Bila je to hladna, sustavna i planska oznaka za ljude koje je trebalo izdvojiti, poniziti, opljačkati, protjerati ili ubiti.

Zato Dan bijelih traka nije samo komemoracija. To je živi dokaz kamo vodi politika koja najprije obilježi čovjeka, a zatim mu oduzme ime, dom, slobodu i život.

Grad koji još ne dopušta spomenik ubijenoj djeci

Obitelji žrtava i preživjeli ponovno su zatražili ono što bi u svakom civiliziranom društvu moralo biti neupitno: izgradnju spomenika za 102 ubijene prijedorske djece.

No gradske vlasti u Republici Srpskoj godinama to ne dopuštaju.

To je rana koja ne zarasta. Jer kada se mrtvoj djeci ne dopušta spomenik, onda problem nije samo u prošlosti. Problem je u sadašnjosti. Problem je u sustavu koji se boji kamenog obilježja više nego vlastite savjesti. Problem je u politici koja bi najradije da ubijena djeca ostanu bez imena, bez ploče, bez javnog mjesta sjećanja.

Na obilježavanju su položene ruže. Obitelji su nosile fotografije djece koja nikada nisu odrasla. Majke su ponovno stajale pred javnošću s boli koju nitko normalan ne može izdržati ni slušati, a kamoli živjeti.

Zahida Duratović, majka ubijenog dječaka, posvjedočila je o danima kada su bijele trake postale oznaka za progon. Almijana Duratović, kojoj su ubijeni otac, stričevi i drugi muški članovi obitelji, kroz suze je rekla ono što možda najbolje sažima užas Prijedora: ubijeno je “sve muško što je bilo”.

U toj rečenici nema političke retorike. Nema pretjerivanja. Nema propagande. Ima samo goli užas obitelji kojoj su zločinci presjekli korijen.

Prijedor nije bio incident, nego sustav

Na području Prijedora tijekom rata ubijeno je 3176 Bošnjaka i Hrvata. Kroz logore Omarska, Keraterm i Trnopolje prošle su tisuće zatočenika. Ondje su počinjena masovna ubojstva, mučenja, silovanja, progoni i drugi zločini protiv čovječnosti.

To nisu bile “ratne okolnosti”. To nije bio “nesretni splet događaja”. To nije bila “osveta” ni “obrana”. To je bio sustav zločina.

Ljude se najprije označavalo. Zatim se odvajalo. Potom zatvaralo. Potom mučilo. Potom ubijalo. A nakon toga skrivale su se kosti, zatrpavale masovne grobnice i gradila politička kultura poricanja.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH Denis Bećirović poručio je da je Dan bijelih traka bolan podsjetnik na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene u Prijedoru. Naglasio je i ono što bi moralo biti jasno svakome tko ima minimum poštenja: istina o tim zločinima utvrđena je pred međunarodnim i domaćim sudovima i ne može se relativizirati ni politički osporavati.

Presude postoje, ali pravda još nije dovršena

Za zločine na području Prijedora osuđeno je 56 osoba. Zločini počinjeni u tom kraju bili su obuhvaćeni i haškim presudama Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, ratnim čelnicima bosanskohercegovačkih Srba, pravomoćno osuđenima na doživotni zatvor.

Ali presude, koliko god važne bile, ne mogu same vratiti dostojanstvo žrtvama ako se na mjestima zločina i dalje vodi rat protiv sjećanja.

Ne može se govoriti o budućnosti dok se ubijenoj djeci uskraćuje spomenik. Ne može se govoriti o pomirenju dok se istina gura pod tepih. Ne može se govoriti o suživotu ako se od žrtava traži da šute, a od zločina očekuje da izblijedi.

Prijedor je danas ispit savjesti. Ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego za cijelu regiju.

Tomašica – grobnica koja govori glasnije od politike

Na području Prijedora pronađene su desetine masovnih grobnica. Među njima je Tomašica, otkrivena 2013. godine, najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini i jedan od najstrašnijih simbola razmjera prijedorskih zločina.

Tomašica nije samo zemljopisna točka. To je optužnica ukopana u zemlju. To je mjesto na kojem se ruši svaka laž o “preuveličavanju”. To je dokaz da su u Prijedoru ljudi nestajali planski, da su ubijani masovno i da je netko nakon toga pokušao sakriti istinu pod slojevima zemlje.

No kosti govore.

Govore glasnije od političkih priopćenja. Glasnije od šutnje lokalnih vlasti. Glasnije od svih koji bi danas najradije da se o Prijedoru govori tiho, usputno i oprezno.

Briševo – hrvatska rana prijedorskog kraja

U selu Briševo u srpnju 1992. ubijeno je više od 60 Hrvata. Bio je to najveći zločin nad Hrvatima prijedorskog kraja i jedan od najtežih zločina počinjenih nad Hrvatima tijekom rata u Bosni i Hercegovini.

Zato Dan bijelih traka nije samo bošnjačka bol. To je i hrvatska bol. To je bol svih nevinih koje je pogodila ista zločinačka matrica: mržnja prema nesrpskom stanovništvu, politika etničkog čišćenja i pokušaj stvaranja prostora bez onih koji su ondje stoljećima živjeli.

Briševo, Omarska, Keraterm, Trnopolje, Tomašica i ubijena prijedorska djeca dijelovi su iste istine. Istine koju nitko pošten nema pravo dijeliti, umanjivati ili gurati u stranačke ladice.

Bijela traka kao vječna optužba

Bijela traka trebala je biti znak poniženja. Danas je postala znak sjećanja. Trebala je obilježiti one koje treba ukloniti. Danas obilježava zločin koji se ne smije zaboraviti.

I upravo zato smeta.

Smeta onima koji bi htjeli da se o Prijedoru govori bez imena žrtava. Smeta onima koji bi htjeli da se spomenik ubijenoj djeci nikada ne podigne. Smeta onima koji bi najradije da se masovne grobnice tretiraju kao neugodna fusnota, a ne kao temeljna moralna činjenica ovoga prostora.

Ali nema budućnosti na poricanju. Nema mira na laži. Nema suživota na zabrani spomenika djeci.

Dan bijelih traka ostaje dan kada se Prijedor ne može sakriti. Dan kada fotografije ubijene djece gledaju u lice onima koji se prave da ne vide. Dan kada majke, preživjeli i obitelji žrtava ponovno poručuju da mrtvi nisu brojke, da kosti nisu statistika i da istina ne ovisi o dopuštenju lokalne vlasti.

Bijele trake su bile početak progona.

Danas su opomena.

A Prijedor će ostati rana sve dok se svako ubijeno dijete, svaki ubijeni Bošnjak, svaki ubijeni Hrvat i svaki nestali čovjek ne priznaju imenom, istinom i dostojanstvom.