NAJTEŽI DANI Mladićev monstruozni plan za Šibenik: ‘Gledali smo kako muče i ubijaju naše, s time se boriš’

Rujan 1991. godine donio je trenutak najveće kušnje za Dalmaciju i cijelu Republiku Hrvatsku. Zloglasni 9. kninski korpus JNA pod zapovjedništvom ratnog zločinca Ratka Mladića, uz snažnu podršku tenkovskih postrojbi, neprijateljskog topništva i Jugoslavenske ratne mornarice (JRM), pokrenuo je sveobuhvatnu napadajnu operaciju s jasnim ciljem – izbiti na more, presjeći Hrvatsku na dva dijela i zauzeti Šibenik, piše Direktno.Upravo je 16. rujna 1991. godine započeo je višednevni pakao poznat kao “Rujanski rat”, tenkovsko-topnički udar koji je trebao zbrisati obranu Grada Krešimirova i prisiliti Hrvatsku na kapitulaciju. Tog dana Šibenikom su odjekivale sirene, proglašena je opća opasnost za šibensko i vodičko područje, a grad je ostao bez struje i vode, trpeći cjelodnevna žestoka bombardiranja i granatiranja.Agresorski plan bio je brz i nemilosrdan: tenkovskim prodorom preko Bribirskih Mostina i Čiste Male izbiti na Šibenski most, spojiti se sa snagama usidrenim u vojarnama i ratnoj luci u Mandalini te ovladati gradom i morskim prolazom. U tom trenutku, Šibenik se nalazio pod potpunom pomorskom blokadom, s leđa su ga pritiskale kninske tenkovske kolone, a iz samog grada prijetile su neprijateľjske vojarne napunjene municijom i agresorskim vojnicima.

‘Puno se pričalo o Mladiću, ali nisam se njega bojao’

Slika na bojištu bila je iznimno dramatična. S jedne strane stajala je jedna od najopremljenijih armija Europe s desecima tenkova, borbenih zrakoplova i ratnih brodova. S druge strane nalazili su se iznimno motivirani, ali skromno naoružani hrvatski branitelji – pripadnici 113. šibenske brigade ZNG-a, Policijske uprave Šibenik, 4. gardijske brigade te nenaoružani narod koji je bio spreman braniti svaki pedalj svoga grada. Tadašnji mladi branitelji na vlastitoj su koži osjetili silinu tog napada.Jedan od njih, bivši narednik 113. šibenske brigade Davor Krnić, koji je u trenutku izbijanja napada imao tek 22 godine, prisjetio se samog početka udara na grad. “Krenuo je opći napad. Sve je gorjelo, pucalo se na sve strane, a drniški je pravac gorio. Bilo je to strašno razdoblje i jako teški dani, a tada smo shvatili da je situacija otišla daleko naprijed”, rekao je za portal Direktno.

Prisjećajući se Mladićeve vojske i atmosfere među mladim ratnicima, Krnić je otvoreno priznao kako sam Mladić nije bio glavni izvor straha, već ono što je njegova vojska ostavljala iza sebe. “Puno se pričalo o Mladiću, ali iskreno, nisam se bojao njega. Druga slika je bila u glavi. Kada prođeš kroz druga mjesta i vidiš što su napravili našim vojnicima, kako su ih mučili i ubijali, ta slika ti ostane u glavi i s tim se boriš”, objasnio je hrvatski dragovoljac prisjećajući se strahota i borbe na prvoj crti obrane.

Upravo je ta svijest o strahovitoj sudbini koja prijeti zarobljenicima i civilima dala nadljudsku snagu šibenskim braniteljima da tog 16. rujna ne popuste ni milimetra. Unatoč tenkovima na mostu, unatoč gradu koji je gorio u potpunom mraku, unatoč brodovima koji su prijetili s mora i snajperima iz gradskih vojarni, linija obrane nije pukla.

Najteži dan za Šibenik

Toga 16. rujna neprijateljske tenkovske snage uspele su se probiti do samog Šibenskog mosta. Grad se našao na dlanu agresorskom topništvu. Sirene su neprekidno svirale, a projektili su zasipali stambene četvrti, bolnicu, industrijske pogone i kulturne spomenike. Činilo se da je pad grada neizbježan i da će Dalmacija biti presječena na pola.

Međutim, agresor nije računao na nevjerojatnu hrabrost, strategiju i viziju hrvatskih zapovjednika i branitelja. Tijekom tih sudbonosnih događaja odlučujuću ulogu odigrala je obalna topnička bitnica s otoka Žirja. Nju je oficir JNA, Šibenčanin Željko Baltić, u tajnosti predao hrvatskim braniteljima i tako prešao na hrvatsku stranu. Ti su topovi sa Žirja otvoreno zapucali po ratnim brodovima JRM-a i neprijateljskim tenkovskim položajima kod Šibenskog mosta, stvorivši ključnu prepreku daljnjem napredovanju Mladićevih snaga.

Šibenik je tada proživio svoj najteži dan, gledajući ravno u oči zlu koje ga je željelo sravniti sa zemljom. Bila je to noć u kojoj se stvarala neovisna Hrvatska i trenutak kada je nevjerojatna hrabrost običnih ljudi zaustavila ratni stroj koji je mislio da će se jednostavno prošetati do hrvatskog mora.