Dokle ćemo šutke amnestirati krvnike?

S govornica će se, poput izlizane trake, ponavljati isprazne fraze kako „naši heroji žive dokle ih se sjećamo“ i kako se „okupljamo da se ovo zlo nikada ne ponovi“. No, skinemo li masku s ove prigodničarske patetike, ostaje samo mučna, porazna istina. Puko sjećanje ne sprječava novo zlo. Zlo sprječava samo i isključivo – kazna. A nje u Hrvatskoj nema. Dok političke elite parazitiraju na žrtvama radi skupljanja jeftinih bodova, stvarni ubojice i nalogodavci desetljećima uživaju u slobodi. Kakvu to poruku država šalje vlastitom narodu? Poruku da se brutalni zločin na ovim prostorima itekako isplati.

Da je hrvatsko pravosuđe vođeno političkim kalkulacijama i institucionalnim kukavičlukom, najbolje dokazuje upravo sramotna bilanca procesiranja zločina počinjenih nakon VRO Oluja. Naime, dok su hrvatski generali trošili godine života braneći čast hrvatskog obrambenog Domovinskog rata pred međunarodnim tribunalima, domaće institucije zakazale su na najvažnijem ispitu. Postavlja se legitimno, javno pitanje: koliko je na kraju agresorskih i drugih zločinaca stvarno kažnjeno za stotine, pa i tisuća ubijenih civila i popaljena sela tijekom i nakon operacije? Brojke su porazno beznačajne. Selektivna pravda, koja važe žrtve i skriva se iza birokratskih izgovora, zapravo je najgora i najopasnija vrsta nepravde.

Ovaj niz neprekinute nepravde i pravosudnog sljepila počinje davne 1945. Partizanski odredi i komunistički režim tada su, nakon završetka Drugog svjetskog rata, bez suđenja i na najsvirepije načine likvidirali stotine tisuća nevinih ljudi. Desetljećima nakon toga, svatko tko bi digao glas protiv Jugoslavije, Tita i Partije završavao je na teškim robijama, dok su im obitelji sustavno izbacivane iz društvenog i gospodarskog života. Sramotna je činjenica da u više od tri desetljeća samostalne Hrvatske niti jedan jedini komunistički egzekutor ili nalogodavac nije sjeo na optuženičku klupu. Zašto? Zato što su domaće političke elite, duboko premrežene strukturama bivšeg sustava, svjesno i namjerno opstruirale svaku mogućnost lustracije i suđenja. Država je svojim kukavičlukom i šutnjom zapravo amnestirala masovne ubojice, dopustivši im da umru u miru, s visokim mirovinama i državnim počastima.

Isti obrazac nesposobnosti i nedostatka političke volje gledamo i na drugim stratištima iz Domovinskog rata. Dana 18. studenoga 1991. u Škabrnji dogodio se nezapamćen, krvavi pir. Ljudi su klani, ubijani na pragovima svojih kuća, a neprijateljski tenkovi gazili su sve pred sobom. Rušene su crkve i zatiran je svaki trag hrvatskog identiteta. Gdje su danas obrambena strategija i pravni autoritet hrvatske države? Rezultat je mizeran. Ključni nalogodavci i neposredni izvršitelji ovog masakra uglavnom su ostali izvan dosega zakona. Vrhunac cinizma domaće pravde očituje se u stalnim, sramotnim odgovorima kako je neki ratni zločinac „nedostupan hrvatskom pravosuđu“. Državni aparat mirno gleda kako ubojice slobodno šetaju susjednim državama, dok s druge strane domaće obitelji nestalih tri desetljeća mole za bilo kakvu informaciju o grobovima svojih najmilijih. Ta šutnja onih koji znaju gdje su nestali, a za to ne snose nikakve pravne posljedice, izravna je pljuska u lice svakoj žrtvi.

Prestanimo se lagati prigodnim govorima i patetičnim komemoracijama. Pravda koja kasni trideset ili sedamdeset godina nije pravda – to je njezina javna egzekucija. Kada pravosudni sustav jedne zemlje dopusti da ubojice nevinih staraca, žena. djece i ranjenika prođu bez kazne, onda ta država gubi svoj moralni legitimitet. Političke elite moraju prestati koristiti grobove kao kulise za vlastitu promociju. Ako doista žele da se zlo ne ponovi, neka pokrenu trome, korumpirane i uplašene institucije. U protivnom, svaka upaljena svijeća i svaki položeni vijenac ovog 5. kolovoza ili nekom drugom prigodom,  ostat će tek spomenik vlastitom licemjerju i kapitulaciji pred nepravdom.

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)