KADA SE DIRNE U SIMBOL, DIRNUTO JE I U SJEĆANJE

Priopćenje Hrvatskog časničkog zbora Dubrovačko-neretvanske županije prenosimo u cijelosti:

"Hrvatski Časnički Zbor Dubrovačko neretvanske županije reagira na jučerašnji performans Jelene Tucak u Sinju, u kojem je korišten i potom poliven prikaz grba 1. gardijske brigade „Tigrovi“.

Ne reagiramo zato što se ne slažemo s umjetničkim propitivanjem rata.

Ne reagiramo zato što smatramo da o Domovinskom ratu ne treba razgovarati.

I ne reagiramo zato što želimo umjetnosti određivati granice.

Reagiramo zato što postoje simboli koji su nastali u okolnostima u kojima se nije raspravljalo o estetici, ideologiji ili umjetničkom dojmu, nego o tome hoće li se živjeti u slobodnoj državi ili će se o njezinoj budućnosti odlučivati oružjem.

Grb hrvatske ratne postrojbe nije nastao u galeriji.

Nije nastao kao umjetnički koncept.

Nije zamišljen kao sredstvo političke poruke.

Nastao je kao oznaka ljudi koji su u jednom od najtežih razdoblja hrvatske povijesti preuzeli odgovornost za obranu zemlje.

Zato njegovo značenje ne određuje samo onaj tko ga danas promatra.

Njegovo značenje nose i oni koji su ga nosili.

I oni koji su pod njim ranjeni.

I oni koji se pod njim nisu vratili svojim obiteljima.

I njihovi roditelji, supruge, djeca i prijatelji.

To je razlog zbog kojega se prema simbolima hrvatskih postrojbi mora odnositi s posebnom odgovornošću.

A onda pogledajmo preko Atlantika

Samo nekoliko dana prije ovog događaja u Sinju, u Washingtonu je jedna osoba uhićena i kazneno prijavljena nakon što je intervenirala na Nacionalnom memorijalu Drugog svjetskog rata, objektu posvećenom američkim veteranima.

Prema američkom Ministarstvu pravosuđa, na memorijalu je ispisan grafit, a fontana je napunjena sapunicom i pjenom. Osoba je pritom svoj čin koristila kako bi prenijela određenu društvenu i političku poruku. Američke vlasti nisu raspravljale o tome je li poruka bila „umjetnička“ ili „aktivistička“, nego su zaštitu memorijala i odgovornost za njegovo oštećivanje stavile u prvi plan.

Ne tvrdimo da su događaji u Washingtonu i Sinju pravno ili činjenično isti.

Nisu.

Ali postavljaju isto civilizacijsko pitanje:

Postoje li mjesta, znakovi i spomenici pred kojima čovjek mora najprije zastati, a tek onda poslati svoju poruku?

Mi smatramo da postoje.

Sloboda izražavanja nije sloboda tuđeg sjećanja

Umjetnik ima pravo otvoriti pitanje rata.

Ima pravo kritizirati društvo.

Ima pravo biti neugodan.

Ima pravo izazvati raspravu.

Ali kada za svoju poruku odabere simbol ljudi koji su se borili i poginuli, tada više ne komunicira samo s publikom.

Komunicira i s njihovim obiteljima.

S njihovim suborcima.

S ljudima koji su prošli rat.

I sa zajednicom koja taj simbol pamti iz vlastitog iskustva.

Zato smatramo da bi umjetnička sloboda trebala uključivati i odgovornost prema onima čije se rane koriste kao materijal za umjetničku poruku.

Dubrovnik ovu temu ne može promatrati iz daljine

Mi iz Dubrovačko neretvanske županije posebno dobro razumijemo koliko jedan simbol može značiti.

U Dubrovniku, na Srđu, u Konavlima, Župi dubrovačkoj, Rijeci dubrovačkoj, Stonu, na Pelješcu i na drugim položajima hrvatski branitelji nisu branili apstraktnu ideju.

Branili su prostor u kojem su živjeli njihovi ljudi.

Branili su svoje obitelji.

Branili su grad.

I branili su pravo da Hrvatska sama odlučuje o svojoj budućnosti.

Zato za nas oznake ratnih postrojbi nisu muzejski predmeti bez emocije.

One su dio osobne povijesti.

I upravo zato Hrvatski časnički zbor Dubrovačko neretvanske županije smatra da se o njima može razgovarati, može ih se povijesno analizirati, može se propitivati njihovo značenje – ali se ne smije zanemariti ljudski teret koji svaki takav znak nosi.

Jedno pitanje koje zaslužuje odgovor

Ako je cilj performansa bio upozoriti na opasnosti rata i nasilja, spremni smo saslušati tu poruku.

Ali želimo pitati:

Zašto se za poruku o besmislu rata mora posegnuti upravo za simbolom onih koji su rat morali preživjeti i u njemu braniti svoju zemlju?

Može li se poslati snažna antiratna poruka bez toga da se pritom povrijedi simbol onih koji su rat vodili u obrani vlastitog doma?

Vjerujemo da može.

I vjerujemo da bi upravo takav pristup bio umjetnički zahtjevniji, ali i ljudski odgovorniji.

Hrvatski časnički zbor Dubrovačko neretvanske županije neće tražiti zabranu umjetnosti.

Nećemo tražiti zabranu mišljenja.

Nećemo tražiti da svi misle kao mi.

Ali ćemo uvijek stati u obranu dostojanstva hrvatskih branitelja i prava njihovih obitelji da se prema simbolima pod kojima su njihovi najbliži živjeli, borili i umirali postupa s poštovanjem.

Jer demokratsko društvo nije ono u kojemu se svi slažu.

Demokratsko društvo je ono u kojemu možemo jedni drugima proturječiti, a da pritom ne izgubimo osjećaj za tuđu žrtvu.

Možemo propitivati rat.

Možemo propitivati vlast.

Možemo propitivati društvo.

Ali ne moramo zbog toga gaziti po simbolima onih koji su svoju slobodu platili vlastitim životom.

U vremenu kada se sve češće pokušava izazvati reakcija pod svaku cijenu, možda je vrijeme vratiti jednu jednostavnu vrijednost:

ne mora se sve što možemo dotaknuti i dirati.

Neke znakove možemo promatrati.

Neke možemo kritizirati.

Neke možemo povijesno preispitivati.

Ali postoje znakovi pred kojima treba znati zašto se šuti.

Za nas je jedan od takvih znakova grb hrvatskog branitelja.

Hrvatski časnički zbor

Dubrovačko neretvanske županije"