Uzrok debakla? Zablude. Prvo Bilićeve, a zatim i cijelog okruženja. Modrićevo lice sve je reklo...

Od kolovoza 2006. nametao se kao simbol hrvatskih uspješnosti, koje su dosezale i do globalno najviše odjeka. Reprezentacija Hrvatske pridonijela je snaženju fenomena Luke Modrića. Usporedo je Modrić pridonosio snaženju fenomena Hrvatske. Da nije bilo kapetana teško bi Vatreni došli do finala SP-a 2018. Da nije bilo te sjajne reprezentativne grupe, teško bi Modrić dobio Zlatnu loptu...

U dva desetljeća i 205 nastupa za Hrvatsku, od čega pola kao kapetan, bio je lider najvećih uspjeha. Sve što je radio kao velikan Real Madrida, Modrić je demonstrirao u dresu Vatrenih. Postao je ponajbolji veznjak moderne nogometne povijesti. Najviša klasa igre, besprijekorno ponašanje, maksimalan pristup, privrženost i strast. Faktori koji su pridonijeli da u paralelnom slalomu dva različita planeta nogometa stekne jedinstven respekt cijelog svijeta. Uz dosta odgode i maksimalno poštovanje u domaćem okruženju.

Hrvatska je s Modrićem osvojila dvije svjetske medalje. To je impresivno, pogotovo što se dogodilo zaredom. To su već razine kvalitete koje pripadaju posebnim ekipama i akterima. Hrvatska je sa svojim predvodnikom doživljavala i vrlo teške poraze. U Austriji 2008. na Euru plaćen je danak neiskustvu Vatrenih i izbornika Bilića te je propuštena prilika da se prvi put izbori više od prolaska skupine.

Hrvatska je, uz velike pobjede, imala i značajne podbačaje. Bila je slaba na SP-u 2014. u Brazilu, bila je slabija i na EP-u 2024. Uvjerljivi porazi s velikima relativni su standard. No, debakl 0:6 iz Elchea, kao i ovaj 0:7 s Rujevice, ekscesi su. Uz napomenu kako je onaj sa Španjolskom djelovao pitomije od ove katastrofe igre, rezultata i pristupa s Englezima.

U gore navedenim pobjedama i porazima sudjelovao je i Modrić. Simbol epskih uspjeha Hrvatske i fajter koji preuzima odgovornosti kao pravi lider kada se gubilo. Nekad logični, ali nekad su ti porazi bili odraz loših faza funkcioniranja reprezentativnog tabora.

U subotu navečer, prvi put u 20 godina te senzacionalne reprezentativne priče, Modrićevo lice isijavalo je posramljenost. Očekivano, jer odražava nikad viđenu nemoć vatrene vrste. Gubilo se, ispadalo se, ali na ovakav jadan način nikad. Ispuhani, nemoćni, zbunjeni, kao početnici, počevši od izbornika, momčadi suradnika i momčadi na terenu.

Nakon svega lice Luke Modrića bilo je simbolikom svih frustracija koje je doživjela Hrvatska. Ono što treba reći, pogotovo sada, ti su faktori frustracija očekivani. Uzroci nisu u jednom igraču, izbornikovoj postavi ili partiji suparnika. Uzroci su prije svega u zabludama u kojima živi domaće nogometno okruženje.

Povijest ukazuje da je Hrvatska imala brojne faze uspona i padova, cikličke promjene kvalitativne razine i natjecateljskih (ne)uspješnosti. Nakon dvije medalje sa SP-a i drugih pozitivnih konteksta proteklih desetak godina, najveći je problem to što se samo veličalo pobjede i zanemarivalo poraze. Pumpanje atmosfere, kao i pumpanje vrijednosti pojedinaca, afirmiranje uvjerenja da je Hrvatska zauvijek moćna, toliko je uzelo maha da se jasne konture urušavanja nogometne baze nisu tretirale. Štoviše, one koji su te teme aktualizirali prozivalo se praktično kao zajedljive i neprijateljski nastrojene aktere.

Hrvatski reprezentativni pad traje već koju godinu i poklapa se s prirodnim padom moći zaslužne grupe veterana, na čelu s jedinstvenim talentom Modrićem. Fenomen nogometa koji je takav i zato što je došao na prag petog desetljeća života i bio protagonist. Nije zato čudno da se u tako atipično dugom vremenskom rasponu dogodi i onaj najmanje željeni osjećaj kojeg je legendarni kapetan Vatrenih, na rubu plača, jasno izrazio…

- U reprezentaciji sam 20 godina i prvi put da nakon jedne utakmice osjećam sram.

Modrić je u sudačkoj nadoknadi karijere. Težine ovog vremena će proći, uz manje ili više frustracija. Učinke fantastične mu karijere, jedinstvenim doprinosima fantastičnim dosezima Hrvatske, nikad se neće moći zasjeniti. No, ono što slijedi Hrvatskoj jest bolno suočenje s realnostima. Bolno zato što se ovdje okruženje nogometa ponaša kao da će uvijek neki novi Modrić održati Vatrene na elitnoj razini i neki novi ili stari izbornik preko noći riješiti probleme. Zablude.

Prvi koji je sa zabludama ušao u novo vrijeme Vatrenih je povratnik u izborničku centrifugu Slaven Bilić. Nelogično je najavio veliki rezultat na Euru, a nastavio s više-manje istim snagama koje su u proteklih nekoliko godina pokazale da reprezentacija gubi moć. Zadržao je istu retoriku kao i u prvom mandatu, ali je startni problem izostanak ondašnje odlučnosti i hrabrosti da zaključi jednu eru time što će konkretnim potezima otvoriti novu priču. Umjesto da se prvi suoči s potrebom da se svi u nogometu vrate gradnji novog temelja, prvi je sebe uvjerio da za velike promjene nema potrebe, a ni mogućnosti.

Zato nije ključan problem što je u dvije utakmice unutar četiri dana njegova selekcija primila 11 pogodaka, u pitanju su bili tradicionalno (naj)teži suparnici. Najveći je problem što je Bilić krivo procijenio stanje i posljedično krivo krenuo u drugi mandat. Pritom je izgubio priliku za prvi zamah povjerenja šire javnosti, koji je u složenosti revitalizacije reprezentacije od iznimne važnosti. Štoviše, ona sada, logički, sumnja koliko je spreman prepoznati i posljedično djelovati na proces stvaranja grupe koja će u bližoj perspektivi iskoračiti i održati priključak s gornjim dijelom konkurencije.