Hoće li NATO preživjeti predsjednika Trumpa?

Sedamdeset sedam godina nakon osnutka, Sjevernoatlantski savez suočava se s izazovom koji ne dolazi izvana, od protivnika kojeg je stvoren da odvraća, nego iznutra — od države koja ga je vodila od samog početka. Drugi mandat predsjednika Donalda Trumpa doveo je transatlantske odnose u stanje koje većina analitičara opisuje kao „pod pritiskom, ali još ne slomljeno“.

Ovaj esej analizira dvije nedavne, komplementarne točke gledanja na taj proces: istraživački članak agencije Reuters iz rujna 2026., temeljen na više od pedeset intervjua sa sadašnjim i bivšim zapadnim dužnosnicima, i godišnji govor predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen o stanju Europske unije, održan istog tjedna u Strasbourgu. Zajedno, ta dva dokumenta crtaju sliku saveza koji se preoblikuje ispod površine, dok se na razini javnih izjava još uvijek održava fasada jedinstva.

Teza ovog rada je da NATO, kao formalna institucija i pravni okvir članka 5., najvjerojatnije neće biti formalno raspušten ili napušten od strane Sjedinjenih Država u doglednoj budućnosti — politički i gospodarski troškovi takvog poteza previsoki su, a Kongres, obrambena industrija i vojno zapovjedništvo djeluju kao stabilizacijski mehanizmi. No, funkcionalni NATO — savez koji počiva na vjerodostojnom odvraćanju, zajedničkoj nabavi oružja i političkom jedinstvu — već se transformira u nešto drugo: labaviju, europski centriranu sigurnosnu arhitekturu u kojoj je američka uloga sve manje središnja, a sve više transakcijska i uvjetovana.

Rad je strukturiran u šest dijelova: retorika i praksa Trumpove administracije prema NATO-u; erozija javnog povjerenja mjerena empirijskim podacima; diverzifikacija europske obrambene nabave; pitanje institucionalne stabilnosti same Amerike kao varijabla u toj jednadžbi; europski odgovor kroz proširenje partnerstava izvan kontinenta; i, na kraju, tri scenarija budućnosti saveza.

2. Retorika i praksa: paradoks američke prisutnosti u Europi

Centralni paradoks koji Reuters identificira jest da Trumpova administracija istovremeno prijeti povlačenjem i nastavlja ulažu u ključnu NATO vojnu infrastrukturu. Na zračnoj bazi Mihail Kogalniceanu u Rumunjskoj, gdje je prošle godine otišla otprilike polovica od 2.000 američkih vojnika, Reuters je u srpnju 2026. zatekao devet američkih tankera KC-135, raspoređenih za rat protiv Irana — više od dva mjeseca nakon završetka operacija. Slično, unatoč javnom sukobu s talijanskom premijerkom Giorgiom Meloni nakon što je Rim u ožujku 2026. odbio dozvolu slijetanja nekim američkim vojnim letovima, do kraja lipnja iste godine kroz talijanske baze Sigonella i Aviano prošlo je više od 500 američkih vojnih zrakoplova.

Ta nedosljednost između retorike i prakse nije nova — Trumpov stav da saveznici „kradu“ američku zaštitu dokumentiran je još od intervjua za CNN 1987. godine — ali njezina učestalost i intenzitet u drugom mandatu su bez presedana. Središnja neizvjesnost koja i danas visi nad savezom jest šestomjesečni Pentagonov pregled američke vojne prisutnosti u Europi, pokrenut nakon što je ministar obrane Pete Hegseth u lipnju 2026. na sastanku NATO-a u Bruxellesu upozorio saveznike da će revizija biti stroga, uz interni dokument od 57 pitanja kojima se procjenjuje vojna, financijska i „ideološka“ predanost saveznika Washingtonu.